ŠAPTAČICA U PUSTOLOVINI DUŠE

AUTORICA: Ana Emanuela Šimunić

Da nisi sjaj zvijezda koji mi dušu pretvara u Mjesec

kuda bi ja sad ljubavi moja!?

Ko brašno nebom sipi moj sjaj, zrcalim se od sve čežnje

da me vratiš u prostranstvo svoje svevišnje ljubavi i miline,

da upiješ mi ime, da me ne zaboraviš i kad zaboli me vlastita pjesma.

Tražeć tebe grlim ono što volim,

I koda sam magnetična putnica neka,

čarobnjaka snova i mašte tražim da se snađem,

da mi te iskristalizira od vlastitih čestica krvi

koja od čežnje vapi da te oformi u savršenu ljubav.

I kako to da te toliko želim, kad Zemlja nije tvoj dom,

Ovdje se dobro moje valjda iskvare i najbolji, sveti ljudi.

Zemlja ih nagriza, stvara im rane, onda im suza bola kane i gotovo;

Psovke galame, zli duhovi se jave, napadaju sveto.

I pomislim evo dok te dozivam, dok te u svoj život pozivam,

ma ne slušaj me anđele moj, ja nemam pravo tražiti te,

ja grešnica sam, okovana zemljom, suzama,

a ti si svetinja, molitva ikona koja na nebu za ono moje lipo sja.

za dušu koju mi nisu sahranila crna svitanja.

ljudi sa sjekirama u očima...

O plameniku moj, milo moje plačem i pišem,

I jedva evo izdišem, jer težak je ovo križ.

Tebe dozivam u bol, oprosti mi ljubavi...

Ma sjedi samo gore obasjaj me u ovom mraku

I ne dolazi da trpiš. Dosta ti je dok gledaš ovo sve.

Ti si poseban, zaslužuješ uz Boga udisati spasenje.

Da sam ostala gore, da su me zadržale ruke Gospodnje

Zaista dala bi sve,,, ovo je pokora bez tebe,

Meni se neda boriti za sne, kad moj san nije ovdje.

Znam da uzalud dobrotu prosipam, udarce oduvijek dobivam.

I da mi je bar onaj smrtonosan tebi da me odvede,

Da skameni moje zemno zauvijek.

Što mi je rekli bi mnogi,

Ah nije mi ništa smijem se svom bolu.

Smijem se zlobnicima i trnju i križu ovom kažem probi mi srce

nek šiba i voda i krv iz moga tijela, duša mi je cijela blagoslovljena.

Ti samo dodirni me, u dušu svoju upij me...

Tajno dođi ne moraju znati da gore živim dok tjelo mi zemljom luta,

Bezciljno putuje...

Ja želim biti kraj tebe, tijelo moje su osudili, ko otrovali...

Ne umijem raspoznati spasenje,

uzmi moju dušu nek vječno u ljubavi putuje.

Pripij me uz sveto srce uz tajno biće moje,

pripij me Gospode u ime Isusa Krista

nek duša mi ove noći na Nebu zablista...

Jer odavno već u mojim očima stanuje svetinja, On anđeo tvoj!