NEBESKA ŠAPTAČICA, Ana Emanuela

Neka mi suze nestanu u mirisnoj vodi proljetnoj. Anđele, ti uberi cvijeće najljepše u vilinskim tajnovitim šumama. Ukrasi tugu, uljepšaj ovu neizdrživu bol...pa makar ti i umrla kad cvijeće uvene. Neka se radujem bar tom jednom danu koji je sveta istina. Mogu ti dušo i pod ledinu ladnu, mogu u zaborav od Svijeta, ali smrt mi nikada ukrasti ljubav neće, jer ona će u pjesmama ostati i u tvojim krilima koja će sa Bogom po mene stići, bezbolno me podići u ruho bijelo obući. Kada bi bar nestala, da te ne žalostim. Kada bi bar mogla to učiniti bezbolno. Umjesto nekog drugog ja neka ginem, prah bi bila, prah božanski. Jer bol, čemu da ljubav bude bol ako može biti bezbol? Koliko još do sna iz kojeg se ne budi, koliko još do onog što sam pri stvaranju bila. Prah nježni, mirisni Rajski budi dušo moja i čekaj Boga da te u život ostvarenih molitvi pusti.