čini mi se da se smijem
al srce anđela mog zna
moju tupu bol.
Zna da od ničega stvaram
sveta krila, da bi rado bila
ona sanjiva vila nebeska.
Da zaborav mi postanu suze,
da zaborav mi budu
dani tugom tkani.
Ostavljam tragove da tu sam bila...
neki hladni vjetrić
dušu mi nosi,
i sunce sja u mojoj kosi.
Predala sam se jesam,
jer umorila sam se
od lažnih riječi,
od uzaludnih nadanja.
Gore je moja ljubav stvarna,
gore postoji sveta istina
koja briše suze sa mojih
drhtavih molitvenih usana.
Vječno se smijem,
jer nasmijava me
duša iskrena,
duša mog dobrog anđela!
Nema komentara:
Objavi komentar