Niti je dan kriv što Sunce me peče.
Lucidnost duše me mrvi...
Pod umornim kapcima inje mi svjetluca,
plamenom srca svog ti mi suze stvaraš.
U toplini postelje nestaju želje,
čežnja mi biva darivana snom.
Penjem se po stijeni nade,
umjesto plodova sa stabla,
ja ubirem pisma tvoja.
Ona su tajni putokaz do tebe,
čisti blagoslov moga Boga.
Svaku noć usnem tamo gdje me nema tijelom,
tu kraj tebe krijem svoj strah.
Treperim poput nebeske luči,
Znam da me muči povratak domu svom,
povratak k tebi anđele moj.
Zato sam tužna, zamišljena i sjetna danima.
Zato me ovaj život baš i ne zanima.
Nema komentara:
Objavi komentar