ČEKALA JE, ČEKATI JE ZNALA...

Čekala je tajne korake, čekala je onog tko hodi po Božjim stazama... Čekala je, a znala je da mora umrijeti da bi ga vidjela. Zašto mi anđele smrti ne dođeš kroz suze teške govorila je... Zašto me držiš u ovom bolu ja moram po utjehu svetu, ja moram k Bogu da mi ljubav daruje, već i sada srce mu moje zahvaljuje. Ne mogu bez krila bijelih da dišem više, i suze se ko struke prosuše. Umrla je sa osmijehom na licu, zagrlila svoju želju. Svo nebo zasjalo je od duše te blagoslovljene. Vidjela je oči plave kako samo za nju sjaje. Upilo je more to blaženo. Vjera joj se obistinila, ljubav je svetu oživjela svaka njena suza molitvena. Proslavih Gospod dobrotu svoju na toj Vili uplakanookoj, darujući joj haljinu od ruža i anđela što joj neizrecivu ljubav pruža. Uvela je zemaljska ruža da bi na Nebu ljubav svoju širila i ono sanjivo istinski imala. Tko zna zašto su se okomile sile zla na nju, tko zna zašto je imala osmijeh usred bolova... Anđeli, o da oni znaju... Pitajte njih za istinu pravu...