Znam kako je biti mala curica, koja je od 6 godina bila sirota, u
dalekom gradu izbjegla. I kako se je sirota izgubila čekajuć da joj
donesu školsku torbu satima. Mogla sam tada nestati, mogla sam se u onom
mraku izgubiti, čekajuć lažna obećanja... već tada su me izrugivali...
već tada su mi tuge lice umivale... a ja sam ipak ostala djetešce koje
se raduje. Naišao je autobus koji me je hotel Imperijal vratio... srce
je dugo za kućom patilo... bila sam ranjena uskoro... i opet
u tuđinu u bol... al opet se djetešce smijalo a zna da od rođenja trpi
bol osmjehom. I opet me je sve robovalo... po bolnicama sam hodila otkad
sam se rodila... daleko sama samcata u sudu doktora suze sam grcala i
nagrcala sam se soli i sad me pitaju kako to da me boli svo tijelo, a
duša mi je tako zdrava. Da im kažem, curicu je pratila Božja ljubav i
slava... i ovu ženu prati pjesma slavljenja. Nisam ja ostavljena od
Neba. Franjevačkog duha ostala, tuga nije u duši ostala. Radosna sam
kada sirote Bog dariva putem plemenitih srdašca. Zna radosnica duše što
su žalosti tijela... al se smijat ostala u sred okova zbog snage Duha
Svetoga.
Kristolika mi vjera suza, u njima lik spasonosni vidim, svoga se križa ja ne stidim!
Jedna iskrena gesta, može oporaviti od tuge!
Nema komentara:
Objavi komentar