Friday, 4 January 2019

SJEĆANJE NA BOLNO DJETINSTVO


Znam kako je biti mala curica, koja je od 6 godina bila sirota, u dalekom gradu izbjegla. I kako se je sirota izgubila čekajuć da joj donesu školsku torbu satima. Mogla sam tada nestati, mogla sam se u onom mraku izgubiti, čekajuć lažna obećanja... već tada su me izrugivali... već tada su mi tuge lice umivale... a ja sam ipak ostala djetešce koje se raduje. Naišao je autobus koji me je hotel Imperijal vratio... srce je dugo za kućom patilo... bila sam ranjena uskoro... i opet u tuđinu u bol... al opet se djetešce smijalo a zna da od rođenja trpi bol osmjehom. I opet me je sve robovalo... po bolnicama sam hodila otkad sam se rodila... daleko sama samcata u sudu doktora suze sam grcala i nagrcala sam se soli i sad me pitaju kako to da me boli svo tijelo, a duša mi je tako zdrava. Da im kažem, curicu je pratila Božja ljubav i slava... i ovu ženu prati pjesma slavljenja. Nisam ja ostavljena od Neba. Franjevačkog duha ostala, tuga nije u duši ostala. Radosna sam kada sirote Bog dariva putem plemenitih srdašca. Zna radosnica duše što su žalosti tijela... al se smijat ostala u sred okova zbog snage Duha Svetoga. 
 
 Kristolika mi vjera suza, u njima lik spasonosni vidim, svoga se križa ja ne stidim!



 Jedna iskrena gesta, može oporaviti od tuge!

No comments:

Post a comment

OSJETI SE SE ONO ŠTO SI U DUŠI

Ima nešto u duši što patnja ne može skriti. To nešto zove se vjera u ljubav. U sebi si ipak što voliš biti, ono čemu ti bol ne može nauditi....