NEMAM KOME, OSIM TEBI KOJI ŽIVIŠ U PJESMAMA MOJIM

Nemam kome pristajati, kao tebi u pjesmama mojim! U njima te čuvaju moje suze molitvene! Nemam kome samo svome podariti sebe... nemam pa te od nota ljubavi čeznutljive krojim. Nema nigdje očiju koje mi se raduju, nema nigdje ruku koje kao krila moje mane grle i kažu uz mene si najlipša labudica! Nemam te, znam da te nemam. Oprosti što te razbuđivam u pjesmama, možda ti se zlaćano moje spava, možda ti se neda sa mnom kroz križni put i neda ti se pojašnjavati zašto je život na boli moje ljut. Možda sama moram oplakivat tuge i pitat se zašto ružno pače nije kao druge. Ne razbudih te slađano u vjeri duše rađano. Svi me razočaraše, crnim krilima povrijediše, izrugaše. Istina je žao mi što ti nisam bijela krila dozvala, a na drugu stranu znam da samo Isus može voljeti moje boli i mane kao najlipše vrline. Pjesma ostaješ, one su ti očito lipe uspavanke.

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 18.01.2019.