Stavili mi na vrat
kateter umjesto tvoga poljupca.
Morala sam mu ime dati,
anđelom ga svojim nazvati.
Ostalo mi šaliti se u nesreći.
Stavili mi u oči suze,
umjesto tvoga osmijeha.
Stavili mi u vene igle,
umjesto naše igre.
Stavili mi beznađe na dušu,
stavili mi okove po svuda.
U kostima mojim nastanilo se trnje,
u bubrezima mojim osta sama sol,
borba da ne bude na srcu bol.
I rekli mi kud bi ti,
zatočena si Princezo ljubavi,
zatočena si u bolesničkoj postelji.
A ja im rekoh da bi po svuda,
možda i misle da sam od boli luda...
Pa idem među zdravlje,
pa idem među ljubav,
pa idem među djecu,
pa ljubim tebe koji mi dušom hodaš...
I znaš što idem i tamo gdje
sam bila kao mala,
da ne boli kao sada.
Vraćam se dušom tamo gdje
sam sretna bila i tebe
nosim sa sobom.
Neće me bolest nagovoriti na smrt duše,
tijelo mora kad tad sjemenka postati,
ali ću ono što ljubih ja postati,
u novoj postojanosti.
Dobro je anđele što ti uspije
nagovoriti dušu moju da osjetim te,
da nisam sama kroz ovo što prolazim.
jer ti biraš baš mene za voljeti.
Kažeš mi sanjaj nas iz ovog će te
vjera u našu ljubav probuditi.
I tu si gdje god sam ja,
tajno moja na Presvetim dlanovima skrivena.
Čuvamo se za zauvijek.
Prinče ljubavi,
moli da prođe mi vrijeme...
i da u boli mislim na tebe i
da me bolest nikada ne otkine od
ljubavi u koju vjerujem.
Ovo je test, ovo je pokora,
ovo je kušnja velika...
moram ostat vjerna Evanđelju.
Ono samo ljubav navješta,
a ljubavi uvijek prethodi križni put.
Usni na grudima mojim...
naviještaj mi snom nas...
I probudi me kada prođe ovo sve,
da se vječno sa tobom radujem.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 12.04.2023.
Nema komentara:
Objavi komentar