Kada se zagledaš u njene oči duboke kao neistražena jezerca, osjetiti ćeš samo njen svijet, koji je sama voljenost. Nije ona žabica mada je nadutog tijela u toj vodi nade, ona je miomirisni lotos koji se bori i kada prijeti mulj tuge uzdizati svoju duhovnu lipotu ka Bogu, vapiti blagoslov da joj korijen vjere ne otpadne, nekako jača pod križem. Ona je oživjela u sebi njega anđeoskog, svoju slatkoću miomiris Raja, njoj je to uspjelo jer je bježala iz okova stalnog bola u svetu ljubav. I uspjela je zadržati vjeru u oči koje su joj upile dušu, da bi joj rane zacijelile. Pustite je da ga voli, da ga sanja, njoj je to možda jedini život duše, ta joj ljubav obdržava život. Bol ima pravo na bezbol, na onu dušu od Boga. I moguće im je svaki časak u duhu biti skupa, na svetoj planinici, na kojoj su procvjetale ljekovite biljčice i ona u njegovom naručju ozdravlja. Njegova krila ljubavi uvijek je prinose Gospodinu, sa čežnjom da bude obnovljena i hitra kao srna, da mu služi vječno u radosti sebedarja. Oni su ipak nađeni u sred križnog putovanja, ona križ ne nosi sama. Krilati je taj križ, a krila su mu od najmirisnijih uskrslih cvijetova, rosa sa tih latica je lijek njenoj duši, zbog te ljekovite ljubavi ona neizustivu bol tijela podnosi. To je ona mala šaptačica Neba... puna osmijeha rajske nade. Njoj i da srce stane, zna gdje joj je ljubav. I živjeli bi vječno u Isusovoj prisutnosti. 💦🕊
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 26.04.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar