Ispričat ću ti sebe, evo baš sada. Ali stvarnu sebe ženu koja nema ovih rana i mana. Ispričat ću ti tko sam kada bolesti nema, ispričat ću ti tko sam kada me mane ne prekrivaju i kada me krila Duha Svetoga pjesmom cjelivaju.
Moje ti je srce rijeka ljubavi, nad njim pjevaju sveti anđeli, spuste se rado i svi sveti opjevavaju ljubav svetu, blagoslivljaju aorte moje tu rajsku posjetu.
U očima mojim jezera su milosna, u njima se svaka duša rado utješi i od bola okupa.
One su boje lješnjaka, znaju zazeleniti i zasmeđiti poput nebeskih kristala, zna duša da zbog tog sjaja nikada nije sama.
Kosa mi je crna, duga ukrašena cvijećem Jeruzalemskim.
Duša mi je sasvim drugačija od tijela pssst nećemo sad o muci, bližimo se Kristovoj čudesnoj ruci koja mi novo ruho dariva. Kako sam lipuškasta u toj haljinici od ruža i gle anđeo mi dolazi imam ga za muža.
Po svuda su glasići djecice, naše igrankice.
Radost je naša neizustiva.
Ljubav nas je okrunila u tornjevima Neba.
Modrice su postale nebesko plavetnilo.
Ljubav se toliko i ne gleda,
koliko se osjeća.
Usta su mi male harfe,
željne radovati Gospodina.
Željne da svaka duša biva uslišana.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 4.08.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar