Previše je mene boljelo i boli, čak ni na sekundu ne prestaje, pa sam se zaljubila u svoje rane, nekako me jako one vole, uvijek su uz mene i govore nadahnućem vrijedimo za Nebo, ljubav smo u križolikom obličju. I jedva čekam krila tih rana da vidim, da polete u bezbol Krista kralja. Jedva čekam obećanje Oca nebeskoga. Jedva čekam pravdu da pobjedi nepravdu. Jedva čekam nestati u sve ono što vjerujem. I bilo bi dobro da se sve to jako brzo dogodi. Dok još uvijek muku uspjevam nazivati ljubav. Dok još srce osjeća smisao muke i grle me tajne Gospine ruke.
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 20.01.2021. 🕊️🙏
Nema komentara:
Objavi komentar