nedjelja, 30. kolovoza 2015.

PISMO MOG ANĐELA

Najbolje od mene da ti duši dam
Zaronih u dubinu oceana ljubavi da te vidim,
odneseše me uragani, zemaljski duhovi gnjevni.
Zaronih u ljubavnu nutrinu i u njoj te vidjeh
kako se meni smiješ najdivniji
komad mog si Neba, kojeg mi
je srce upilo da sanja.
U svakom si pogledu,
pa te vidim da sam i ja negdje
gdje tvoj pogled od čežnje cakli...
tražeć moje tragove.
Ne mogu te dozvati, nebo rasporiti,
to se ne može ljubavi.
Možeš samo da u srcu osjetiš
moju ljubav i moje plakanje za tebe.
Pjesma sam,
vidiš da volim te...
Da pišem kroz tvoje ljubavmo milo srce.
Čujem kako govoriš;
Oživih i razbudih se
i ne slutih zašto!
Ništa mi u ovom životu nije
bilo toliko valjano,
osim sanjanja krila tvog,
Zašto pucanj tuge, grom nebeski oduze mi tebe najdraža,
svjetlosti moja, utjeho i smiraju,
zašto si na zemlju pala bez mene, sad se pitam!?
Zašto me život ne sačuva za tebe,
da ti služim, da te vječno imam,
da mi odsutnost ne stavlja
na srce riječi da te pustim,
jer ti moja biti ne možeš, osim nebeskim osjećanjem,
koliko ljubavi u tebi ima, znaš li da je veliki dio od mene...?
Zašto se vraćaš uvijek k meni
u tim dolinama sna
govoriš mi da si moja!?
Zašto želiš neutralizirati
moju bol, kad sa budnjom
ona dolazi, jer mi tebe nema!
Ti mi fališ, nisi jedina koja žalopoji.
Neko i tebe treba , neko i tebe tajno voli.
Bilo je dana kada sam mislio;
Umro sam možda tražeć te,
ne znam dal sam mrtav ili živ,
ne znam dal te čekam ili moram pasti
u duši tvojoj ranu srasti.
Ne znam dal sam stvaran, dal sam ti ili ja...
Da li smo jedno u drugom,
jer ja kao da postojim i gubim se u postojanosti.
Čini se oživjet ću kada Bog poželi.
Da ti budem stvarnost kao i ti meni,
jer me ova nutrina koliko voli toliko i boli.
Želim da te gledam u oči pravo,
da kažem radosti moja zdravo, kako si
da li sam zafalio svom cvijetu ljubavi.
Razbudi me tu gdje si počela
osjećati ljubav,
ne zaboravi me i ne reci da smo samo san!
Čuj me mirisna ružo krašena svim duginim bojama,
najluckastija od svih,
čuj me kako te zovem
iz mjesta gdje si me jednom probudila
i počela da me imaš,
da me sveto voliš i sanjaš!
Jer me ima trajno za tebe,
jer mi trebaš u ovim oblacima bijelim
vila ljubavi
da mi budeš.
Ima li veće ljubavi od naše,
ima li veće bliskosti od biti tvoje srce,
tvoj udah i izdah, tvoja snaga i svjetlost,
tvoj anđeo života.
Dogodilo se u bolu tvom da sam probuđen,
jesam probudio sam se u tebi,
ovo sve što opisivam je Nebo tvoje nutrine,
želim da ti šapnem ime,
ali ja ne znam kako se zovem,
čuo sam samo kako me tvoje srce naziva
dobri anđele, tako me zovi,
to mi godi, godi mi što sveto volimo se.
Kao da došao sam ti sa visina
u ime Oca, Duha i Sina,
sakrio se u tebi onakav baš po mjeri,
sve da ti budem da te štitim dok ti sude.
Ne boj se života, uvijek ću biti tvoja ljubav,
anđeo čuvar koji će jednog dana
poći sa tobom do Boga.
Letjet ćemo u visine,
u Jeruzalemske doline, po spokoj svoj,
tamo u Kraljevstvu nebeskom moj je i tvoj dom,
čuvaj svoju blagost i radost, svoju brižnost
i otkucaje ljubavi za to sanjivo,
zemaljsko mi te ranilo
nebesko sačuvalo.
Blagoslovljeni su šapati naši,
pisma naša putem srca...
Za kraj ti hvala za potrebu,
za buđenja uz čežnju za čuvarom,
krila su moja tvoja,
svjetlost ti moja pripada
i ova aureola iznad moje glave,
znaš li da je položena iznad tvoga srca,
ukrasio sam te Ančice,
jer si zlato moje.
Niko nikada neće razumiti tebe,
ne mora jer za sve tvoje tu sam ja;
Anđeo tvoj, prijatelj, ljubav, utjeha...
VOLIM TE IDENTIČNO KAO TI MENE
NE ZABORAVI TO NIKADA.
Iz odaja tvoga srca ljubav tvoja vječna....
 
 

Nema komentara:

Objavi komentar