Štobi ja bez bola, što bez okova, štobi ja bez križa velikoga. Štobi bila... da mi se tijelu ne izruguju, da kamenje i trnje nije u mojim kostima? Koliko puta bačene riječi ko kamen u kosti već napukle, koliko puta trnje u vene moje, riječima ne vrijediš tko će tebe, bolje da nemate... ne koristiš, nisi dama, od tebe samo živa mana. Koliko nerazumjevanja i osude, koliko laži u riječima osude... Ali štobi ja bila da me nisu bičevali riječima, da me nisu darovali pogrdama... kud bi se sakrila Isuse... kud bi otišla da sam lipa dama, u idolopoklonstvo u obećanja lažnog sjaja... A moj križ tvoju ruku traži. I uvijek pružaš je da svjetlost budem i da zasijam u tami kao ljubav ranjena koja nije ugasla zbog snage tvoga moćnog imena Emanuel. Ne živim ja, mene odavno nema na ovom svijetu... tvoj Duh Sveti nastanio se u ovo napaćeno tijelo da se koristi kao glazbenim instrumentom sa mojom dušom koja bdije u njemu. I radosnicom me činiš, daruješ mi hod i kad mi se spava... kad me bol previše umara... razigravaš me kao da sam tek svijet otkrila i zbog tebe živim očima djeteta... Radost mi je osjećati te u svakom udahu i izdahu ljubiti te. Radost mi je znati da si unutarnje ukazanje moje. I srce si i duša si i duh si, sve u meni si. Mene Kriste bez tebe nema, otkrila sam ljubav nad ljubavima zahvaljujući kamenju i trnju poganih. I znam da mi ti priređuješ ne samo ružu ozdravljenja, već čitavi ružićnjak da u njega dovedem sve one koji me vole i za koje molim! Pa i one koji me raniše, da im na oči stavim ružine blagoslovljene vodice, da progledaju. Amen.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 9.05.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar