U našoj se duši prostrlo Nebo,
putujuće oči srca nastanile su se u ljubavi.
Prešutih ti najdivnije riječi,
ali ti ih ču srcem svojim...
To što čitaš mrvice su osjećanja,
u ćutnji je ipak čuvana sva ljubav...
u osjećaju za blagoslov puno tebe ima.
Samotnost moju ispunjaš, sve zauzimaš za sebe!
Dobro je to anđele moj,
imati ono što nedostaje.
Znači da smo od ljubavi božanske,
da smo ju sačuvali kao blago u sebi.
U mom bolujućem glasu tvoj bezbolni glas
iz snova se čuje, mom nedostajanju putuje!
Kažeš ne ispuštaj me,
sljedi me u valima molitve, sve do svete istine.
Dozivaš najdivniji san,
dok moja bol puna je plakanja.
Krašen si ljubavlju, tko da ju opiše,
ona je osjećanje,
moje sve za tebe, tvoje sve za mene...
neizustivo, neopisivo,
za vječnost ostaje!
Nema komentara:
Objavi komentar