Koliba ljubavi odiše blagoslovom.
Toplo je ognjiše radosti naše.
Kud god da pođemo,
opet ćemo se naodmarati u vjeri.
Slatka ljubavi, sve krvari...
ali vidiš da ne može duša iskrvariti.
Od duhovnosti smo mi izgrađeni.
Tvoje su oči golubići što me gledaju
iz jezera milosti.
U njima se igraju mali anđeli.
Nije nas ubilo zemaljsko.
Vjerovali smo u Rajsko.
Bilo je lekcija plača, tuge,
bilo je lekcija ponavljanja gradiva,
šibanja u kostima i je
parale su se vene...
Sve sama ispraznost
bez Boga nije bilo ni tebe ni mene.
A mi smo morali postojati,
sjedinjeni sa zrakom, vodom,
kopnom, rijekama, lišćem...
suncem... oblacima... cestama.
Kao putnici neba tražeći istinsku ljubav.
Sad sam poput malog prisada,
vraćena kraj cvijeta koji cvjeta blagoslovom.
Jesam milo,
odabrala sam te voljeti anđeoskom
ljubavlju, ne po volji svojoj,
već po milosti Božjoj.
I ne znam otkud mi ljubav
u srcu za tako te skrivenog
voljeti, ali znam da te volim oduvijek.
Još otkad si polegao na
dlanove Božje i ja sam se
lagano na njima budila,
da bi ti pjevala da bi te notama čuvala.
Mislim da je ljubav ljubav
dušom birala!
I jesmo u kolibi smo Kristovoj,
odmaramo u svetom zajedništvu.
I to je naša kolibica,
u njoj sam ja bez bola,
imam onu bijelu haljinicu i
pregačicu da ti služim,
da te radujem zauvijek.
I dječica se naša igraju,
sa igračkicama koje im je
sveti Josip izrezbario,
imena si im lipa nadjenio.
Imamo naš potok u kojem ih kupamo,
imamo pašnjake,
imamo vrt u kome raste
sve što trebamo.
Imamo i malo dječje igralište,
klackalice, ljuljačkice...
Imamo milost Božju u sebi.
Imamo imanje vjere, ufanja i ljubavi.
I to je od vječnosti.
To i da se tijelo raspadne, umrlo nebi.
Ono što duša osjeća samo to ne trune,
ne blijedi, pred Boga dolazi da se pokloni.
I usliši se milo sve,
na svijetu ovom ili onome.
Ili na oba, sve je Bogu moguće! 🎺🕊
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 8.06.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar