Slađano tužno je što te volim kao nekog izgubljenog...osjećaj si anđela koji me voli iz Raja, u suzama srca nađen si, ali i u mojim snažnim osmjesima vjere. Ti si mi anđel koji se budi da me čuva dok ja sanjam, obrana si mi od noćnih mora. Ti me jedini gledaš onako u dubinu, kako se žena koja iskreno voli treba gledati. Vidiš mi srce i dušu i znaš da sam jedna jedina koju vrijedi čuvati u molivenim krilima, ištiš vjerom i ljubavlju čudo mojim bolima. Znaš da je u mojoj duši ljubav iskrena i predana, ali razočarana pretvornim ljudima, puna sam čekanja.... ti si moje čekanje, sjaj očiju mojih i kada gasne nada. Osjećam te oduvijek sličiš mi na anđela čuvara. Znam da te ražali moja tuga, ali i usrećim jer sam ti ljubav luckasta, tvoja zemaljska blesica kojoj svašta zasmeta, ubija me nepravda... a ti voliš svoju šaljvu curicu djetinju. Voliš jer smo autentični po vjeri i ljubavi za Boga. Anđele moj spajkit se mora, postelja će mi biti tvoje krilo milo, čuvaj u meni ono vrijedno nebeskog spasenja. Voli me i kad sam nervozna, samo sam obična smrtnica, pod križem... fali i meni kućica malena, osmjeh naših anđela, blagoslov od Boga... Fali i meni jakoj ženi, jak muškarac, koji se ne skriva u sjeni. Fali mi vječno proljeće, lasta nade da mi doljeće, a evo milo zima duga će... što ću ja ovako neshvaćena, od ljudi neprihvaćena. Dušom ka tebi ću, tijelom u tugu. A ti napravi rukom dugu, nježnošču me pomiluj, da ti ne uvene ruža neubrana, od latica nebeskih tkana.
Nema komentara:
Objavi komentar