Ne poznaju mi lipost duše podrugljivci tijela mog raspetog nepravdom... jednom će se milost Božja meni smilovati, izaći ću i ja iz čahure bola i nerazumjevanja... Suze su mi šavovi novog ruha. U duši sam već liposti puna, ruža bez trnja, to osjećaju oni koji Krista ljube. I ja bi svijetom u haljinicama, ne u crnim hlačama tuge... i ja bi bila djevojka neutamničena... Ali svjetlost mi je ovo moje srce koje Bog upućiva u istinu. I znam bit će mi dano makar u smrtni čas po vjeri. U haljinicu radosti obući će me sveti anđeli. Bar onu djetinju dušu u meni... koja je željna plavetnih bezbolnih livada uslišanja. Nadam se, Bog je moja nada.
Nema komentara:
Objavi komentar