Moje su suze obične smrtnice,
ali neobičan je vid kojim me daruju!
U svojoj boli, razmatram svete boli!
U ogledalu ne vidim sebe,
vidim anđele bijele,
kako navještaju mom trpljenju,
onu koja moli za moje boli,
sveticu trna i ruže
koja me mistikom tajanstvenom voli!
Doći će probraženje rana i mana,
umit će me sveta Rita
u ružinim laticama,
koje su rasle u nebeskom vrtu Edenu.
Miriše mi duša na pupanje, a zima je!
Vodica mirisna u umivaoniku miriše!
Uljepšava me milost Svevišnja!
Presvlači me iz tuge u radost!
Cvjetat će ondje gdje su mane, gdje su rane.
U ruho novo ću, od Krista blagoslovljeno!
Na izgled zemaljski sve je puno trnja,
krik tijela uplakan.
Ali duša miomirisima vjere ide,
tek kada se oslobodim ove čahure...
poletjeti ću u sve ono što sam opjevavala!
Daruju mi stručak ružica krila anđela!
Vidjet će me u novoj postojanosti svi,
čudit će se oni koji su mi za bol križa sudili.
Shvatit će mnogi da su suze blago duše,
jedini molitveni biseri.
Shvatiti će zašto sam se radovala,
u sred žalovanja!
Zašto sam sveto opjevavala!
Na kraju kada se čovjek oslobodi zemnosti,
postaje samo ono što je volio!
Raspast će se sve,
neće svete latice duše,
kojim će me darovati milost Božja.
Zagovornica je trnju mom sveta Ritica,
iz beznađa me u nadu polaže,
hoće da sanjam budna rajske latice ozdravljenja,
hoće da mirišem na pjesme rajskog slavljenja!
Ljubav probražava,
ljubav vjerom dariva.
Ljubav je sve što ispod ovog trnja imam.
kada procvjetam, u vječno ću proljeće!
Nema komentara:
Objavi komentar