Kad bi izljevala ovu bol koju osjećam pred ljude, tekla bi sama sol iz rana, krv i trnje, krik snažan, al ne obazirem se više na muku, jer drži me Isus za ruku u svom ružičnjaku prepunom miomirisa vjere, ufanja i ljubavi, na usne mi anđeli stavljaju medna saća i latice ljekovitog bilja da sve ovo hrabro podnosim. Nisam ja jaka samo Bog je jak u mom hramu i drži mi ove prebolne stupove, nitko ne zna o mom trpljenju ništa i nikad neće znati jer radost je sveta učinila da mi duša kao tijelo ne pati. Ta duša sjedinjena sa ranama Kristovim krvlju se njegovom blagoslivlja i hrani, bičeve tijela podnosi Njemu za ljubav. Inače nebi pristala na mučeništvo, nebi pristala ni živjet na aparatu, da to sve nije za Krista, koji me je spasio. U meni i ne treba nitko mene gledati, samo sjaj Isusove slave, Emanuela mi je pseudonim jer pjesme moje proslavljaju Gospodina, Jaganjca raspetoga. Nije fer da ljubav pati kažu... istina... ali nije fer ni da se ne preda iz ljubavi za sve sveto. Žrtva je najbitnija, jer donosi plod uslišanja nakon mučeništva. Prolazimo kroz tunel boli do svjetla uskrsloga, gdje oštrica i škrguta zuba nema, priređuje nam Isus stan nepropadan kao i vjenac miomirisan sa kojeg kapa rosa vječnog blagoslova koja briše svaki grijeh, muku, suzu, bol... uvodi nas Duh Sveti u čudo nad čudima. Valja izdržati učahurenost iz koje duša izlazi u miline Boga Živoga. Ljubav u nama sve podnosi junački!🩸💧🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 28.08.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar