NEBESKA ŠAPTAČICA, Ana Emanuela

Snena se krv probudila, plamteća ljepota anđela sobu mi zamirisala. Gledaju me te oči ljubavi, šute , tajne mi svete mislima prenose. Kroz ispite svete hodim, morala sam da se rodim i bolna da hodim. Položila sam mnoge ispite kod Boga, pohvalnica mnogo dobila, znam po suzama. Diploma nebeska gore me čeka, kada se vratim sa puta daleka. Nepovređena mi duša hodi Bogu, ljubav njena uništava zlobu, uistinu i kroz močvare čista sam prošla i kroz trnje neozlijeđena, ne gledajte što krvari mi tijelo, smiješi se i zrcali u vjeri duša moja. Meko srce moje boji tugu moju u radosni stih. Vatreni plamsaj ne gasne, kad tama oberučke stisne me u nepravde. Moja ljubav nema uvjetovanosti, ako su je ranili, nisu je zabranili, ona leti kao ptica slobodna ljubi ljubav, onog divnog anđela iz sna. Obavijena sam zvjezdicama tajnim, i pod Suncem sjajnim one mene prate, vilinski sam cvijet u mliječnoj stazici ubrala tako da znaš da mislim nate kada ti suze zarominjaju na očima koje ljubih srcem svim. Zahvalna sam Bogu svom što sam ljubav ostala u sred neljubavi koja me snašla i ljubim dobre i pogane sveto i iskreno, ljubim ovo tlo, ovaj zemlju što me guši, jer samo tako od nje mogu stvoriti ljepotu. Umjesto suhog asfalta vidjeti ću bar vlat trave i cvijet što miriše. Jer moje srce i ljubav moja i dobrima i zlima želi boli da izbriše. I da me opet rane, izrugaju moju ljubav i sne, zaborave na moju dušu i okove, ja bi za njih molila, jer vjeru nikada ne bi izgubila da ipak u njima je ono sveto što ispustili su iz srca svog. Molitvom predanom natjerala bih ih na suze svete, na vjernički čin. Znam po iskustvu velikom, Jude su mnogi bili, od tuge su se skrili, sad hode u pokori vječnoj sa upaljenom svijećom. I tužno je kada ti ljubav povrijede, čak neshvatljivo u svoj toj predanosti izdan da budeš. I pitaju me zašto se za takve moliš, zašto im sreću želiš. A ja im kažem ljubav se zovem, a ljubav samo ljubi, ne zna nego za molitve i praštanje. Tim činom jedino uspjevam natjerati „jadnike“ na kajanje. I Bog krijepi te duše, u svjetlo ih vraća iako moje srce veliku bol trpi, Bog suze moje broji i u struke nebeske niže, dušu mi u bisere pretvara, puna je blagoslova i sjaja, i ta milost sveta na ojađeno srce pada. Mirišem na bezbol, čujem u srcu anđeoski poj koji mi jutarnjim suncem suši suze. I u sreći dišem dušom svom, Svijetu i Bogu za ljubav.