Ostaješ pritajen na rubu mojih snova.
U milini tvojoj ostajem, odsutna i tužna.
Beskrajnu bol dodirni mi usnama čežnje svoje.
I briga me ako me smrtni plamen odljeva ubogu,
i briga me ako mrijeti moram da ti vidim anđeosko lice.
Ti me uspavaj dodirom krila svojih.
Pa da shvatim tko sam, kom mi ljubav uistinu pripada,
Kome točim milinu, kao vodu u žeđane grudi.
Kapni mi sunce na crnu haljinu.
Kapni mi da Svijet vidi,
da na njoj su ruže utkane i cvatu.
Sva milina je na meni, i u meni
samo trebam svjetlosti božanske
da me bolnu digne.
Veličanstveno robijam tuzi svojoj,
neću da toči krv moju kao vino i da se sladi. .
Ja idem tamo gdje mi mora i rijeke opjevavaju život.
Tama da mi prijeti, ne umije, jer sam snena,
svetim tajnama opijena u bolu ovom.
Neka strijelu sudbine odapne Bog,
u srce meni ili tuzi, zar je bitno
kada On bira i sve se već u Nebu o meni zna.
Bršljan neka zaplete riječi moje,
i labirinti neka budu putokazi
ako ceste ravne ne vode do cilja.
Samo da razotkrijem sebe,
Svu onu nježnost koju u ovom bolu skrivam.
Svjetlo se mora svjetlu vratiti.
Ljubav ljubavi,
Jer inače će ugasnuti u dolu smrti,
a grijeh je to koji se ne prašta.
Uz svijeću suze teku,
ko vosak padaju na srce mi umorno od svega,
Nervira me bol i tuga,
Nervira me što me vole zemaljske oštrice.
Kud baš mene u crno obukoše,
Mene koja sveto svjetlo u duši nosim.
Kud baš meni veo bijeli skinuše sa lica,
Koprenom tuge lice umiše.
Drhtaj mi srcu dadoše.
Kud baš mene okuniše tugom,
mene koja sveto ljubim!?
Gospod zna, kušnja je to velika.
A ja ko i svi koji su nebesko ljubili,
smijem se lancima,
ispijam kalež gorčine,
slavim sveta spasenja.
Idem putem mističnim, samozatajnim...
Idem u plavetnu dolinu da se vratim
Svom nebeskom porijeklu, i postanem
Ono što sam bila pri stvaranju,
samo ljubav bezbolna, tajna.
Pa da shvatim tko sam, kom mi ljubav uistinu pripada,
Kome točim milinu, kao vodu u žeđane grudi.
Kapni mi sunce na crnu haljinu.
Kapni mi da Svijet vidi,
da na njoj su ruže utkane i cvatu.
Sva milina je na meni, i u meni
samo trebam svjetlosti božanske
da me bolnu digne.
Veličanstveno robijam tuzi svojoj,
neću da toči krv moju kao vino i da se sladi. .
Ja idem tamo gdje mi mora i rijeke opjevavaju život.
Tama da mi prijeti, ne umije, jer sam snena,
svetim tajnama opijena u bolu ovom.
Neka strijelu sudbine odapne Bog,
u srce meni ili tuzi, zar je bitno
kada On bira i sve se već u Nebu o meni zna.
Bršljan neka zaplete riječi moje,
i labirinti neka budu putokazi
ako ceste ravne ne vode do cilja.
Samo da razotkrijem sebe,
Svu onu nježnost koju u ovom bolu skrivam.
Svjetlo se mora svjetlu vratiti.
Ljubav ljubavi,
Jer inače će ugasnuti u dolu smrti,
a grijeh je to koji se ne prašta.
Uz svijeću suze teku,
ko vosak padaju na srce mi umorno od svega,
Nervira me bol i tuga,
Nervira me što me vole zemaljske oštrice.
Kud baš mene u crno obukoše,
Mene koja sveto svjetlo u duši nosim.
Kud baš meni veo bijeli skinuše sa lica,
Koprenom tuge lice umiše.
Drhtaj mi srcu dadoše.
Kud baš mene okuniše tugom,
mene koja sveto ljubim!?
Gospod zna, kušnja je to velika.
A ja ko i svi koji su nebesko ljubili,
smijem se lancima,
ispijam kalež gorčine,
slavim sveta spasenja.
Idem putem mističnim, samozatajnim...
Idem u plavetnu dolinu da se vratim
Svom nebeskom porijeklu, i postanem
Ono što sam bila pri stvaranju,
samo ljubav bezbolna, tajna.
Nema komentara:
Objavi komentar