Kada sagledam svoju vjeru,
shvatim da je samo vjera u Boga ostala istinita.
Vjerovah ja u čarobnjake srca i da se dobro dobrim vraća,
vjerovah ja i da moja ljubav ne može biti povređena,
... o vjerovah ja i da ću postati Vila zemaljska.
Vjerovah ja u darove sa neba i u sve ono što bi svaki čovjek treba,
vjerovah ja u nadnaravno da uspjeti ću u planu svom…
Darovah osmijehe, često zadobih suze,
život mi sve ono vrijedno Vilinskom srcu uze.
O ne nisam ja zahtjevna bila,
samo sam htjela postati ljubav bezbolna čista koja slavi ljepotu.
Uzeše mi tu vrednotu, pa mene optužiše,
u bijele sobe zarobiše, a zame se i ne pomoliše.
Vječnost, koda vječnost molim,
a njima kažem pustite me, ne sudite mi.
Očarana božanskim osobama u nutrini sebe
trpim ovu prejaku bol,
u kostima mi je prejaka rana,
nagrizaju je ove suze duše, ova sol.
Ne, nisam od onih koji ne prihvaćaju vlastiti križ,
vlastito trpljenje, ali zašto trpe oni što previše vole,
oni što bi sve dali za kap iskrenog osjećaja.
Ja ne umijem više raspoznati kuda mene odvodi ovaj život,
ovo trpljenje, ove osude.
Djevojčica još u meni plače,
pita se zašto sama je, zašto nema utijehe.
Samo je gledaju, oblače joj crnu haljinu pa je paraju,
vežu je nekim zavojima koji pucaju.
O jadno moje malo biće,
ova duša sjeća se godina uplašenih, ranjivih,
i onih djevojačkih najbolnijih.
Ta Vila duša moja,
ma je borila se je snagom nebeskog srca
u njemu je blagost počela da kuca.
Sve je preživjela i osude i bolna pitanja
na koja nije znala odgovore niti ih je dobila.
Krivi su oni ljudi što ne žele krivicu na sebe,
jesu znam dobro da jesu jer ja ja sam sve dala,
sve što je mogla ova duša mala i eto nisam uspjela,
inekcije krive bila su mi sudbina.
Neka neka im bude, neka meni sude briga me ,
ma neću više ni da zaplačem,
mada mi se razaraju od bola kosti.
Neka se mrvi moje tijelesno,
neka me sasjeku mačevima ako žele,
briga više ove duše, briga mene.
Razočaranje,
nije to razočaranje to je duhovno tkanje božanske istine.
Ma mogu mi suditi,
ali mi dušu ne mogu ko tijelo na robiju osuditi.
Plakala bi, o bi i vrištala bi kada bi znala da će taj krik netko čuti.
Bolje dušo šuti… briga je koga…
Naivno srce, o da bješe mi naivno ko mlado lane, skoro i stade…
ali eto živi otkucava dane svjetlosne…
S vjerom je ustrajalo, dobilo duhovne moći
i evo ovaj sekunda ja bi mogla bez straha u Raj poći,
samo oni razumiše, ne osudiše ni jedan dio mog tijela,
ni jedan dio mojih misli i moga razuma.
Tko li sam nikada neće nitko saznati,
samo ja i anđeli biti ćemo skriveni u nebeskom dvorcu sudbine.
Prekrij me plaštom nebeskim Gospode pa mi ti presudi.
Križ baci, rane mi zacijeli.
Srce koje ko suhi kamen puca o njega mi žrtvuj,
nek postane nebesko plavetnilo.
Briga me više za ovu bol,.
Ja želim sanjati da sam Vila, ona istinska i živa.
Gore na nebu da kupam se u ozdraviteljskom slapu sudbine,
i on da dođe mi, nebeskim očima u Vilu svoju da me pretvori.
Istina je moja ljubavi ja u ovom Svijetu oboli
jer nemam prave ljubavi koja me liječi kao ti.
I smišljam nebeski plan kako do tebe,
a da me tuga ne zavede, ne baci na tlo.
Vrtim se u ovom Zemaljskom vrtlogu sudbine,
bacam čarolije svog srca među bol,
pretvaram suze u bisere, nekako mogu zbog tebe.
I Utjelovila sam tebe u sebi , moram dušo, jer umrijet ću.
Vapaji, odsvuda se čuju neki vapaji,
plače moje prošlo, sadašnje i buduće,
kako to kada se ljubav zovem!?
O ljubav ne smije plakati, zar nije tako Bože moj.
Letim kroz ovu bol, dodirujem uz pomoć boli tebe,
kako to pomislih… bol da mi bude kontakt s tobom, zar ludim… !?
O ne sjetih se istina je sve,
ti nas učiš cijeli život da kroz trpljenje idemo ka tebi.
Evo me došla sam ti Oče Moj, Spasu Moj,
Ma Zagrli Me Dobroto Moja
neka odem iz ovih mukotrpnih bola u vječno svjetlo nebesko.
Ili mi spusti meka krila ona stvarna,
da budem Ana, ona nutarnja Ana, moje više Ja
koje nema drhtaja u srcu niti oštrica u grudima,
koje zna samo za tebe i svoga Anđela.
Koja živi za ljude i ljubav,
koja tka vjeru u bolje sutra,
koja vidi u kamenu cvijet nade u goloj pustinji plodna jutra…
Probudi me sutra…
baš sutra me probudi daj da se probudim sa osjećajem samo za ljubav.
Želim biti slična tebi mili moj Bože,
želim piti tvoje vode nebeske,
spasi me ove Zemaljske boli okrutne.
Pogledaj me godinama izdišem Anđeosko ime,
imena svetaca, svih rajskih osoba…
Ti me učiš,
ti si moj milostivi izvor znanja,
moj nebeski učitelj,
moj spas…
Vjerujem, oduvijek vjerujem u tebe,
ali ova vjera ovdje nekako me zaboli.
Vjerujem, mnogima vjerujem,
a oni meni zabodu nož u već bolne grudi.
Ti presudi, oduvijek je na tebi sve,
ja više nemam snage pisati
ako nakon toliko godina molitve nisam dobila odgovore.
Posrnem,
zaista posrnem, pali anđeo postanem,
ali zauvijek tvoja ostanem.
Zemaljsko ranjava me, treba mi nebesko Gospode.
Ovaj dan piši i ove riječi moje
u sudbinu knjige svete tvoje.
Pa mi sudi, na sve osudi JA PRISTAJEM, ne odustajem.
Ja shvaćam da nije bilo te vjere ubila bi me nevjera,
Ne bi grlila krila anđela već tamu i sve ono što nije dio duše moje.
Ali eto od svih vjerovanja ostade mi vjera Rajska.
Ta krila nebeska nikada me nisu izdala, nikada.
Šaljem ti riječi duše moje, pisali su sa mnom anđeli koji me vole…
Ti si im vodić znam, tebi sve moje pripada.
Na raspolaganju sam ti Gospode, uzmi moje riječi u svoje presveto srce.
Pa moje blagoslovi presvetom krvlju svoga Isusa.
Znaš želju moju, što da pišem više…
ne neću suze izdajice bola da brišem.
Ja na ljubav Rajsku moram da mirišem.
Tvoja volja, ne moja Bože…
Ti razumiješ jedini u potpunosti zapise moje duše.
https://www.facebook.com/profile.php?id=100000061890361&ref=tn_tnmn
Nema komentara:
Objavi komentar