u beskraju zvijezda pleme moje.
Poglavica ljubavi,
mene ljubljenu zaboravi.
U sobi od stakla,
ostaviti ću bolne kosti.
Imaj Bože noćas
za moj duh milosti.
Odvedi me k njemu,
da ga vidim samo,
i ne otkrij da sam
perje s kose na
njegovo ruho utkala,
neka mu ostanem tajna.
Neka sve se moje
u legendu piše,
neka se pitaju;
da li je potojala
Posljednja iz plemena
što suze uvijek briše,
a za osmijeh diše.
Sruši Bože nebrojene
kule od pijeska,
pa od njih dvorac nebeski sagradi,
od bola me u njemu sahrani.
Hej sokole, ptico iz plemena moga,
širi krila,
opjevavaj dušu moju,
bez ljubavi one divne
ja više ne mogu!
Nema komentara:
Objavi komentar