NEBESKA ŠAPTAČICA, Ana Emanuela

"Samo pjesme moje ostaju da žive, nema me, nema te, valjda smo posrnuli moj anđele... ti na jednu stranu, a ja pitaj Boga kuda ću i gdje, cvijeće moje, moje ruže pomodrile su od suza. Džaba im proljeće tugo moja, džaba im pjesma ovozemaljska, idem negdje da postanem rajska. Pssst da me niko ne čuje... da se nitko ne zapita otkud još jedan mač, koji tjera na vječni plač, a nekako sam suze isplakala sve, dehidrirala u bolu sve ove godine otkada znam za sebe...I da sam bar kriva, da bar jesam pa da znam smisao svemu ovom. I da se bar otvore nebesa, na oltar sveti bolnu da me anđeli polegnu, pa da saznam svetu istinu. Jaganjac Božji da mi obasja rane, pa da moja duša u Raju osvane! O kako da ne žalopojim, kada je bol učinila vapaj. A ja valda nemam pravo ni na to, križnim putem vlastitu krv promatram kako se cjedi i te kapi ispijaju oni koji nebi smjeli...U lancima ovim anđeli se smiješe, srećom znaju povijest srca nasmijanog mog...možda me ono od svega spasi, ka Bogu u milost presvetu odvede, jer znalo je ombrambeno biti, ispunjavati mnogima želje, zatajivši boli vrele... i ova duša i duh moj drhtavi možda se uspije ohrabriti...samo više ne znam kako, jer moram, znam da moram kroz ovu okrutnu bol... Sa osmijehom zadnji put ispijam kalež gorčine, neka mi nebesa spomenu ime. Ma nek mi šapnu anđeli sveti zašto tolike godine nevolja meni prijeti.? Gdje je moj Nebeski Jeruzalem, ne čekaj Gospode moj, putuj iz te svetosti i razagnaj ove slile tame...Maranatha, Trojedini Bože, ma samo na sekund pogledaj me i reci da srce molitveno može sve! "