MORAM SE BUDITI ZBOG BOGA KOJI JE MOJE SUNCE

Mjeseče gledam te, oboje sanjamo danju o noći da bi zasjajili tamu svojim maštama... Da bar ne svane, moja ruža nikad da ne ugasne pa da sa tvojih prozora promatram anđele kako se dive sjaju tom blagoslovljenom...ali sebično bi bilo da Suncu koje sanja dan oduzmemo sreću i svitanje. Ono nije kao ja, ono ne skriva bolna pitanja kad zora bijela raširi krila svitanja...
Moram se zbog Sunca Božjeg buditi, moram i za njega danju oči zasjajiti, mada me svjetlo u javi boli jer moju ružu su trnjem izboli...Živi i cvijeta u tami, u snovima molitvenim...oh da je bar sreće imala, da suša nije naišla. Ali i bolna ona cvijeta, java je ubi ali san joj ne smeta...usnula je da sja, sve tužne da opija mirisnim uljima. Melem i povoj laticama svojim stvara ljudima željnima Raja