Opijena tajnom bosonoga ka tebi hodim,
Čini mi se da postojiš i da te ludo volim.
Tvoje su oči sijalice,
tvoje su usne ljubilice.
Ko mjesečar lutam za obrisom snenim,
talog magle prijeti, dušo kud mi ode!?
Zora te razbudila, iz sna moga odvela.
Jesi li ovdje gdje i moje oči promatraju
prve zrake Sunca,
Ili si ostao sa one druge strane Mjeseca
topao da me čekaš, u zagrljaju noću skrasiš!?
Vjetrić mi dušu raznosi,
Čuješ li prozore kako pucketaju,
došla sam ti kao šapat kiše,
U vjetru što me njiše.
Možda si sjenka, bezbojna!
Možda si srca mog utvara, ili
duša koja je Čarobnjak iluzija.
Možda si proizašao iz suza molitvenih,
da bi mi snagu slio u grudi.
Možda si duh, anđeo ili tek želja,
nebeska uspomena života snena!?
Ali ja te ljubim, iz srca ne gubim.
Kad bi mi bar orisala java,
ta sanjiva oka dva.
Ulica beskrajne čežnje da podrhti,
cvijeće uvelo da izraste,
Pa da se vrate moje odbjegle laste...
Ko Sunce na proplanku da me gledaš,
da me upijaš i trebaš, samo bi to.
I sluškinja i boginja ljubavi
ja bi ti bila, nikada iz oka tvog suza nebi lila.
samo ona radosnica što zaigra je ljubav moja.
Ljubav mi je potrebna,
I pjesma bezbolna, iskrena.
Gdje li si cvijete moj...
Gdje rasteš i tko tvoje latice poljeva!?
Ima li neka draga žena, tvoja sestrica ili prijateljica
bar osmijeh umjesto mene da ti pruži,
da shvatiš da negdje postoji ona
koja te u bolu voljeti mora
kojoj si melem i plava zora?
Nadzireš se u suzi,
Tečeš kao ljubav tu gdje
živim zamišljeno, tužno.
Budim te u sebi,
Dušu ja ti kradem, bez ključa i mača.
Jer je moja ljubav od sve boli jača.
Krila mi širiš,
Svaku sekundu, minutu i sat
ja svetkujem,
Bogu kličem na ljubavi svetoj.
Ispod plavog svoda možda tebe nema,
Možda nikad neću biti anđelova žena.
Al te ipak tražim, ne prestajem tek tako.
Bez ove bajke o tebi i meni,
vjeruj dušo nebi bilo lako.
Što su ove zemne godine,
kada naći ću te kad u očima svjetlo ugasne.
Kada prođe sve nikad neće ljubav ova,
Za nju će znati svi sveci i ljudi anđeoskog roda.
U zimi hladnoj ti poglede skrivaš,
otvaraš oči kad suza ti krene...
Ne znam zašto, ali ipak mislim da si
ovdje, nikada nisi napustio mene.
U molitvi na usnama prsti su tajni,
Šššš dušo kažeš, Nebo nas taji.
I kada ću oživjeti vizije,
ne znam dobro moje...
križni putevi baš me ka lipoti ne vode,
ali možda promjeni se sve,
jedne zime,
jedne jeseni
jednog proljeća, ili
jednog ljeta
možda ova ljubav bude posebna, znamenita, stvarna i sveta.
Možda me ne razočaraju ruke iz sna,
Možda padnem u zagrljaj sanjivog anđela...
Oh čudesnosti moja luckasta li sam,
Pišem li pišem, i suzice brišem, na tebe miriše duša moja.
Čini mi se da sam prepuna blagoslova,
Dok teku ovi stihovi i slova...
Osjećam tajne korake,
čuva me ljubav tvoja moj anđele.
Skrila nas je tajna,
Ona će nas i otkriti
Kad dođe vrijeme Božje milosti.
Možda tebe nema
Za neke strane oči,
U mojima plešeš, razigravaš zoru...
Cvijet si mirisni, u ovoj boli što miris života mi stvara.
Oh mirisu Raja neka te spoznah i
zavoljeh dušu tvoju dok strahujem.
Možda mi je samo smrt korak prvi da te vidim,
A možda me ipak ovaj život u tvome zagrljaju smiri.
Osmjehom da okupam lice,
da ti svakog dana u zagrljaj šaljem bijele golubice.
Ne znam ljubavi moja, ali znam da te dušom imam,
I da postojiš u mojoj nutrini kao dodir Nebeski,
Čarobnjak si moj, prepun si božanske liposti.
Sa anđelima se družiš, hoćeš svu ljubav duši da mi pružiš,
Jahvi ću klicati do vijeka, što u ovoj boli nikada nije dopustio
da pomislim da sam sama.
Iz grudi mojih ti ne
i da prestane kucati ovo zemaljsko,
uvijek bi te voljelo ono nebesko, ono moje rajsko.
Nema komentara:
Objavi komentar