Kolijevka nebeska za mene je sveta,
ne bih dušo rad u boli čekati veličanstven čas,
voljela bi na ovoj Zemlji čuti tvoj glas!
Iza povoja bola da me tvoja ljubav digne.
Zvjezdice vedre u srce da mi srušiš,
a ne da me boliš, da me gušiš!
Imati ću krila, vidjet će ih svi...
osjetiti će dodir anđeoske ljubav
Imati ću i onu odoru svjetlosnu, ružama kićenu.
U predvorje snova doći ću,
donijeti će me leptirići sveti u svjetlosti...
Svilenim šalom brisati ću ti suze anđele moj,
reći ću ti da nisi znao za moju bol.
Znaš da sam oprostila što su ti krila pala,
i što nisam bila tvoja maza mala.
Noć će obasjati zlatne aureole anđela,
sreći će mi duša pripasti, ne mojim bolima.
Znam, u zagrljaju ruža, zora je nemirna.
Čežnja žubori u perivoju sanjive radosti... ali...
Možda je bolje da ostanem sama
sa bolom i Bogom svojim,
da sa mnom u snove ne lutaš,
da moju ljubav ne vidi nitko.
kada tijelo moje preplavila je bol i
nikuda ne mogu anđele
moj!
U Svijetu ovozemaljskom ja ginem.
I bolje da odmah zemaljski plašt skinem,
da legnem na livadu i obučem se u cvijeće.
Moja duša da hodi u haljini sreće.
I da vječno mirišem na ruže neubrane, svilene.
Svijetu za ljubav,
onom Svijetu koji me je u potpunosti znao.
Nema komentara:
Objavi komentar