Znaš što je čudno kod tebe,
kad ja zatvorim oči da te sanjam,
ti ih otvaraš.
Kad ja te u bolu tražim,
ti se iz rana kao cvijet ljubavi otvaraš.
Oči su ti ko golubi nad morima rajskim,
i jezera moje duše u njima odmaraju.
Uvijek si odraz moje molitve,
uvijek si izdisaj moga udaha,
uvijek se vraćaš kao dragocjenost duha,
u zraku kojeg blagoslovljam,
uvijek si postojan i zamisli
tebe ima gdje nikoga nema,
u sred trnja, vatre i plača moga,
ti izranjaš da mi budeš povoj, voda i osmijeh.
Štoću ja od nas,
a što u ovo vrijeme zemaljsko prebolno,
nego da te volim sve do Neba.
Znaš svo ovo vrijeme imam vremena
da me Bog usavrši za ono što vječno dolazi,
moram ti bit slađanica, čista i kreposna.
Moram izdržati bolesti,
moram i ovo tijelo podnesti iz ljubavi.
Moram slađano ovdje još malkoc biti,
a onda ću se sa tobom u
nebeski stan skriti.
Dobro je što me nađeš u meni,
tamo me oduvijek samo ti nađeš
kao iskren dodir anđela od Boga.
Vjero moja, blagotvorna,
bdi u ovoj patnji u hramu mome napaćenom,
da nam suze postanu slatke.
Ljubav sveta pobjedi,
to smo ja i ti u sebi.
Nismo za propadno i ništavno,
mi se želimo vječno imati i
pokorom omiliti Bogu. 💕🕊
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 28.10.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar