Htjela sam biti ruža za Isusa, ali se bolest od latice nježne nadvila, usahla je moja stvarna lipota tijela, nije na meni zasjala haljina bijela... samo bijele plahte, igle koje su me preobrazile u trnje. I to trnje postalo mi kolekcija olovaka za Isusa, uvijek oštro zašiljene tintom Duha Svetog napunjene, nadahnute ... i shvatih da sam morala liposti zemaljskoj umrijeti da budem trnje suobličeno Isusovoj kruni. 🕊 Izaija 53,2 Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,prezren bješe, odvrgnut. Spasitelja nije krasila vanjština, već ljubav nutarnja. Pa me anđeo Njegov tješi nije zalud ruža tjelesno uvela jer je u tebi Kristov miris od kojeg se duša spašava. Po Isusovoj Kalvariji znamo da je dobro supatiti sa njim, upijati trnje u vene i kosti, pustiti Isusa da nas okruni Spasenjem koje je jedino u Njemu i našem priznanju da je On Spasitelj Svijeta i po njegovim djelima mi zadobivamo oprost i Raj. Valja nam trpiti iz ljubavi, jer sve to zaista odvodi u ružičnjak nebeski odakle nam već sada sveti svjedoče da su u prisutnosti Boga Živoga! Tamo se naše podnešeno trnje preobražava u sjemenje ruža... i umnažaju se svakom molitvom sa Neba i Zemlje. Osjećam u sred trnja ovoga miomiris vjere, ufanja i ljubavi. Znam Isus se proslavlja u mome životu i ako sam trnovita i život mi je na iglama... opet sam trnčica Isusova! ✨️🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 19.10.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar