Nije me prošlo i nikada me proći neće ljubav za moga zaručnika i muža, za djecu, za skromni dom, za naše izlete i bašte... radišnost i sebedarje... To mi bolest ne oduzima... ni laži ljudi, ni dvomna srca... jer ostajem zagledana u oči koje u meni vide raspetu ljubav vjernu Bogu... netko čistog srca pod ovim svetim nebom to cijeni. Ljubav je do susreta duša... do odvažnosti i prihvaćanja križa. Nije sve u tijelu. Sve je u voljeti obostrano i davati se bezuvjetno. Valja čekati na brižno srce, junačno, koje nema straha od mučeništva... Da u vjeri odsjaja mojih očiju on živi, svaka njegova molitva me nađe... često izgleda da je on anđeo sa Neba i da za dodir takve ljubavi smrt mi treba... ali opet je on tu kao što su sunčeve zrake... kao što je vjetrić u kosi, izbavlja me nada iz žalosti. Sve podnosim upravo vjerujući proći će me ovo sada sve što boli, ali će se umnožiti ljubav... križni put me odvodi u uslišanje... u pleme sveto. Ne nije mi dugo čekati sav ovaj život na onog koji je vjera moje duše. Da budemo skupa anđeli na Nebu i to je Gospodine moj u redu. Hvala ti Isuse što na obitelj mislim i kada mi sve otima nepravda. Ako želiš osposobi me da budem žena vrsna... ili me ostavi da budem samo Tvoja služavkica nebeska. Amen. ✨️🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 11.10.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar