RUŽO MOJA

Ružo moja, i ti se rađaš iz zemlje i traješ. Usrećivaš svojom ljepotom zaljubljene, voljene. Čak i onima tužnim nadu ti daješ, mirisom nježnim u duši traješ. Čini mi se ružo moja, uvijek su mi od tebe poklanjali trnje, jer zakrčeno je srce moje, tuga me pregorka bode. Trebala si mi doći tog dana, kada sam bila nasmijana. Zaboravilo je obećane moje davno lane. Nestalo je u noći, u jezeru hladnom zaplakalo u samoći. Izdalo me, izgubilo me. Ne praštam izgubljenu bajku, ne praštam nevjerni čin. Oh, činilo se ružo moja da je tako plemenit i fin! Rekao je da te voli, da nema cvijeta do tebe i mene, nježne smo najdraže žene. Opet te neshvatljive uspomene! Ružo moja najdraži cvijete, našla sam te u grudima da cvateš i sjajem kažeš da se na put spremaš. Ja bi za tvojim uvenućem, Ja bi za nebeskim svanućem. Ružo moja, rose mirisne nema, ne pada kiša sa Neba, Samo ove noćne suze, što mi moče svilene bluze. Pila bi vino, ali nisam pijanica. Škodi mi i po koja kapljica. Nazdravila bi životu, ali ja života nemam! I struke najljepše ja bi oko vrata stavila, O darovima ljubavi se hvalila, Ali ja ti ružo moja ljubavi nemam, Samo suze u bisere nižem. Procvjetaj noćas na mjesečini uz mene, Reci Bogu, evo ti neutješene žene! Neka se Svevišnji brine za mene i tebe, u Rajskom vrtu, gdje ljubav ne vene!