Tuesday, 29 April 2014

I SAN I JAVA I ŽIVOT I SMRT, SU MI MAĆEHA


Znatiželja me probudila i otkrila da krvarim u snovima...
Odlazim u neke dubine, tonem, gubim se u drhtajima tijela,
ne ispunjava se ni tamo želja!

Sve je moje ovdje, i sreća i ljubav i glas koji mi sreću stvara,
ovdje u stvarnosti moj anđeo spava...
Samo da je bilo sreće,
mogla sam i ja vječno ploviti u tim beskrajnim očima.

Mogla bi biti i vila i žena da sam rođena kao svaka druga sretna žena.
Mogla bi grliti, mogla bi imati onog koji moje ime krasi dugama.
Mogla bi ljubiti usne pamučne, ići među oblake.
Mogla bi osjećati nježne dlanove, pripisati svojoj sudbini te tople linije.
Mogla bi se radovati osmjehu koji je zbog mene.
Mogla bi biti bez i jedne bolne uspomene,
samo da vrijeme nije oboljelo moje sve,
i da me je stavilo u drugo tijelo i bijele haljine.  

A ja ko neka ropkinja tuzi i bolu svom u crnini plačem.
Jedino mi krv boji haljinu.
Pitam se zašto tako sudbina piše onoj koja za ljubav Božju diše!?
Mačevi nebrojeni u srcu zahrđali.
Da ih bar moj anđeo izvadi, da u njegovom mekom krilu iskrvarim.
Ali, i smrt mi nije zaštitnica, niti sestrica.
I smrt mi je kao život; maćeha.

© Ana Emanuela Šimunić, 29.04.2014.

No comments:

Post a Comment

BUDI CVIJET KRISTOV

Velika je razlika između umjetnog i svježeg   cvijeća... upravo tako je i sa dušama... Izgled zna da prevari, nekad je uveli cvijet  bio ras...