Bacile su me divlje ptice grabljivice,
u olujno mrklo more ljubavi moja.
Ti bijah tamo poput svjetionika koji treperi i nadu mi vraća.
Krilata se duša izgubi u valima tim,
ali ti me beskonačnom nježnošću
izdignuh iz dubine u koju tonuh ko u vječni san.
I ja postah samo tvoj otok!
Te mi kazah treperenjem duše;
„Čekao sam da se smiri žeđ i glad, tuga i bol.
Ti si ta koja voće sočno darovah mojoj čežnji.
U tvom zagrljaju niču plodna stabla,
ptice grabljivice zaboravile su na sjeme svete želje.
Kljucale su zalud od bolne ti rane...
ljubav srca tvog uvijek je znala da postojim,
I da ću doći da spasim tebe i sa pronalaskom ljubavi sebe.“
„Sad zaspi u naručju mome,
sad kada nema plave zore da nas iz topline Raja budi.
Sretna budi, jer si ondje gdje te je čekao netko SAMO TVOJ.“
I sve mi se čini da netko se je prepisao na dlanove moje
I postao mi linija života.
Tko bi to mogao biti,
Tko bi se mogao na molitvene dlanove skriti,
Nježno me zagrliti, bolnu uspavati!?
Nema komentara:
Objavi komentar