,, ONA MENE NE PREPOZNAJE, ALI JA NJU ZNAM"

Čula sam anđele kako je jedan starac godinama posjećivao svoju ženu u staračkom domu, koja je zbog bolesti zaboravila da je on njen muž. Hranio ju je svaki dan, ispunjavao je onaj svet zavijet riječi u dobru i zlu. Kad bi ga pitali što će tu, kad ga već dugo ne prepoznaje, neka je pusti u medicinske ruke. On bi na to odgovorio ona mene ne pozna, ali ja nju znam. Ima li takve ljubavi još u ovom modernom dobu, gdje se lako osoba zamijeni sa bilo kim. Ima li još svetih vrlina u ljudima? Ima li ljudi koji su dar, a ne da daruju bezvrijedne darove materijalne. Ima li nekog srce za srce, ruka za ruku. Ima li nekog da tješi, jer mu je radost tješiti, Bogu služiti. Kako sam to ja od krivolovaca gonjena, a trebala mi ruka vrsnog čovjeka, Junaka Kristova. Našalim se na svoj račun, ako starački dom dočekam možda ljubav vječnu ugledam. Možda tek tada u starosti ljudi shvate da je DUŠA LJUBAV, da je DUŠA SVJETLOST, da je ona nepromjenjiva... OD BOŽANSKE ISKRE STVORENA. Možda me u nebeskom tijelu budeš našao, kao ja misli o nama zavolio. Možda moje dugogodišnje pjesme postanu uslišane. U jednom pobožnom čovjeku, koji me je čekao predugo... ali smo se dočekali. Tješim se slađana tajnosti sa tim, jer ljubav me ova ne prolazi i neće nikada. Ona je melem od Boga, rebro tvoje kad ti jako zafali ja ću se rebrima tvojim vratiti. Za ovog ili onog života ali to će onda biti za zauvijek. Na slavu Bogu bol će se isplatiti i svo vrijeme čekanja. I nemoj me zaboraviti dušom. Pamti mi ime duše, ona je bar liposti puna, u sred tijelesnog suda. Pamti me za dane buduće, hrabrije, kada budemo bili pitani o ljubavi... kada ne bude važno što će misliti ljudi. Ja ću osjećaje čuvati do vječnosti! Sve će proći, tijelo će uvenuti, duša će tada na novo procvjetati u milosti uslišanja. Dođi makar mi rekao, ona mene ne prepoznaje, ali ja nju znam, po molitvenim pjesmama, dođi jer samo će se tijelom činiti da ja nisam prisutna, dušom ti davno pripadam, amen.