MOLITVA DUHU SVETOM

Duše Sveti zaogrni nas grešnike, svojim presvetim plaštem milosti i neizrecive ljubavi. Daj duši, tijelu i duhu našemu da te spozna i vječno slavi tvoje svete darove. Ojačaj nas, okrijepi nas u ovoj suznoj dolini budi nam spas. Mi se uzdamo u tvoj zadivljujući let, u tvoj spasonosni glas. Budi nam vjetar koji u srcima našim hladi užegle rane, osvježi nas dahom svoje ljubavi. Uzdamo se u tebe svjetlosti rajska, tajno spasonosna. Leti golube bijeli, sreću nam poželi, Milost tvoju trebamo, jačaj nas u sve dane života zemaljskoga. AMEN!

Bdi i obećaje ispunjenje riječi svojih Jahve moj. Oči Jeruzalemske me vide i uši Nazaretske čuju. Svijeću jutarnju palim, iako je dan ne želim da gasne nada moja. U molitvi tog svetog plama mnogo je ljudi, Božjeg stada. I suze spuštam, u vosak se tvore, dobri se anđeli za sve nas mole. Jutro svanuh u cvijetu od sunca, u mirisu Raja. Blagujem dane u liposti onog što mi je Nebo u grudi slilo, komadiće posvećene darujem pjesmom. Udahni Svijete ljepotu o kojoj zbori mi duša, izdahni bol. Idi u ovaj dan kao da u naručje Kristu ćeš poći, smij se Gospodu svom, On je taj koji ti daje moći. Svilu nebesku sanjaj, dobru se nadaj. Ljubi i praštaj, željeno maštaj, sve upija Jahve tvoj. I ako te bol napala, ne dopusti nikada da ti rajske vizije uništi ovo zemaljsko. Živi dušom za Boga svog. On će tvoj prah opet podići, ljepotom ga neizrecivom nagraditi, dušu uzdići. Biće će ti u Novom Jeruzalemu od steće plakati, upamti postojati će samo dani radosti. 

"Lutaj srce, lutaj pjesmo, lutaj dušo moja sve dok život traje, ima neko gore ko ti snagu svetu daje!" 

"Ako nekome poklanjaš svoje snove, pazi da je on budan. I da sluša svaku tvoju nadu, čežnju i osjećaje za ljubav. Jedino tako možeš biti siguran da te ta osoba neće razočarati. Onaj tko ne gubi misao o tebi, i tko pamti sve o tebi taj je vrijedan tebe." 

U posljednje vrijeme mnogi se igraju Boga. Pa zar niste spoznali da ste vi pali sa stabla vječnoga života kao list na zemlju, i trulite bez kisika božanskog. Bog je to stablo, a mi tek otpali listovi, koje će zemlja pretvoriti u prah. Blago onima koji su u mislima ostali na stablu, te se svakodnevno utječu Bogu svom, oni će biti podignuti iz grobova svojih i slaviti Novi Jeruzalem sa Trojedinim Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, Blaženom Djevicom Marijom, svim anđelima i arhanđelima, te onima koji su bili sveti . Ustati će ljudi ljubavi, ufanja i povjerenja u Boga, ustati će oni koji su u boli patili ali se nisu predali. Biti će u novom ruhu koje je za njih skroio Bog. Blago uplakanima, smijati će se vječno, blago onima koji su trpili i Boga zazivali jer On ih nikada nije napustio. Živ je oduvijek, i sveprisutna je ljubav Njegova. Ne brinite za rane, kad rosa nebeska na njih padne, zacjeliti će istog trenutka. Ufaj se Svijete mili, ufaj se i ti anđele. Jednom će se grob razmaknuti, ustati ćemo i sviježi zrak udahnuti. Vratiti ćemo se stablu života, na kojem je vječna ljubav i dobrota. Na tom stablu svega ima dovoljno za sve, na tom stablu svakog dana niče ljubav draga.

Neka mi suze nestanu u mirisnoj vodi proljetnoj. Anđele, ti uberi cvijeće najljepše u vilinskim tajnovitim šumama. Ukrasi tugu, uljepšaj ovu neizdrživu bol...pa makar ti i umrla kad cvijeće uvene. Neka se radujem bar tom jednom danu koji je sveta istina. Mogu ti dušo i pod ledinu ladnu, mogu u zaborav od Svijeta, ali smrt mi nikada ukrasti ljubav neće, jer ona će u pjesmama ostati i u tvojim krilima koja će sa Bogom po mene stići, bezbolno me podići u ruho bijelo obući. Kada bi bar nestala, da te ne žalostim. Kada bi bar mogla to učiniti bezbolno. Umjesto nekog drugog ja neka ginem, prah bi bila, prah božanski. Jer bol, čemu da ljubav bude bol ako može biti bezbol? Koliko još do sna iz kojeg se ne budi, koliko još do onog što sam pri stvaranju bila. Prah nježni, mirisni Rajski budi dušo moja i čekaj Boga da te u život ostvarenih molitvi pusti. 

Staviti ću krinku na lice, dozvati ću rajske ptice da vam o suzama mojim pjevaju... i o boji očiju, koje se iz dana u dan mijenjaju... U crveno me obuci, anđele moj... U ljubav samu, i u ruke mi ružu stavi, moj cvijet najdraži neka ulice zimske zamiriše iako kraj se piše...

Nisu suze iz ovoga Svijeta, niti je ljubav i čežnja ovozemaljska. Sve te liposti pohranjene u duši od Onoga su Svijeta. Božje kraljevstvo u nama biva, prati nas i presijava se kao potok života u ovaj san koji se zbiva u Svijetu iskušenja. Sreća je da smo ostali uz naše prvobitno stanje, koje nam pomaže da kroz močvare, trnje i kamenje prođemo čisti i neozljeđeni. Slava Gospodinu što nas nije neuke ispustio.

``Nekada sam se osjećala poput cvijeta, dok mi latice nisu počeli kidati, sa pitanjima; voli me, ne voli me. A voljeh neizrecivo.``

Blag je tvoj glas i tužan je zbog svega.
Odsutni su tvoji pogledi, odsutnost im je tu u meni.
Toliko je ljubavi u tebi, vidim je u suzama svojim.

Kojim putem krenuti kada smo uspješno prešli stijene, 
a zapeli od kamenčić boli, koji je stijene urušio.
Znamo da nam nije tijelu suđeno,
već dušama koje drhte kada nisu zajedno.

Donosiš mi osmijeh, smiruješ, krilima me tajnim miluješ.

Umorna sam ti i bolna,
a nikada žednija rose sa usana tvojih.
Ispijam pupoljke rosne,
miris mi tvoj donose anđele moj!

Suton mi je u oku,
posljednje zračice sunca tebe griju.
Činim sve da otkrijem to skriveno u tebi,
da ukradem noći sve što
mi je iz tebe ukrala.

Samo da te ne skriju voljeno moje
tuge neke neopisive.
Samo da ostaneš moj kad sve u meni umire.

Da sam bar Vila koju u očima nosiš,
da sam bar žena koja ti ljubav i snagu nosi.
Da sam bar divna, topla i mila, a ne ovakva slomljenih krila.

Ljepoto moja,
da mi je samo zaspati, pa se probuditi u tebi.
U tvome srcu da otkucavam život božanstveni.
Da te budim šapatima nebeskim,
da te čuvam na putevima svim,
vječno da te grlim i da se u očima tim divnim zrcalim.

POSLJEDNJA IZ PLEMENA

Nestalo je 
u beskraju zvijezda pleme moje.
Poglavica ljubavi,
mene ljubljenu zaboravi.

U sobi od stakla,
ostaviti ću bolne kosti.
Imaj Bože noćas
za moj duh milosti.

Odvedi me k njemu,
da ga vidim samo,
i ne otkrij da sam
perje s kose na
njegovo ruho utkala,
neka mu ostanem tajna.

Neka sve se moje
u legendu piše,
neka se pitaju;
da li je potojala
Posljednja iz plemena
što suze uvijek briše,
a za osmijeh diše.

Sruši Bože nebrojene
kule od pijeska,
pa od njih dvorac nebeski sagradi,
od bola me u njemu sahrani.

Hej sokole, ptico iz plemena moga,
širi krila,
opjevavaj dušu moju,
bez ljubavi one divne
ja više ne mogu!

Molitva je potok ljubavi koji teče ka cilju.
Samo predana molitva donosi ostvarenje.
Samo molitva, odnosno želja koju smatramo već darovanom,
biti će ostvarena.

"Sjenka sveta si ti, 
Loza si grozdova mojih snenih. 
Zajedno činimo vino žeđanima."

U nama postoji jedno sveto mjesto, netaknuto, jedinstveno. Ono je skrovište naše duše, upravo sa tog sretnog mjesta šaljemo pozitivne vibracije, ubiremo djeteline sa četiri lista i osvajamo Svijet ljepotom vjere.
Nutarnja djelatnost pridonosi vanjskoj. Dok nam je srce ogledalo Neba, i na Zemlji će biti Rajskog sjaja. Ljubi i voli svim bićem, jer samo ljubav ostavlja trag na prošlo, sadašnje i buduće. U vrtovima srca uberi mir i blagoslov i nesebično tu milinu ljubavi daruj svima, raduj tim plemenitim činom Boga svog.

ISPOD ENIGMATIČNE KOPRENE

Zora bez svitanja čežnja je moja.
Ostaješ pritajen na rubu mojih snova.
U milini tvojoj ostajem, odsutna i tužna.

Beskrajnu bol dodirni mi usnama čežnje svoje.
I briga me ako me smrtni plamen odljeva ubogu,
i briga me ako mrijeti moram da ti vidim anđeosko lice.

Ti me uspavaj dodirom krila svojih.
Pa da shvatim tko sam, kom mi ljubav uistinu pripada,
Kome točim milinu, kao vodu u žeđane grudi.

Kapni mi sunce na crnu haljinu.
Kapni mi da Svijet vidi,
da na njoj su ruže utkane i cvatu.

Sva milina je na meni, i u meni
samo trebam svjetlosti božanske
da me bolnu digne.

Veličanstveno robijam tuzi svojoj,
neću da toči krv moju kao vino i da se sladi. .
Ja idem tamo gdje mi mora i rijeke opjevavaju život.

Tama da mi prijeti, ne umije, jer sam snena,
svetim tajnama opijena u bolu ovom.

Neka strijelu sudbine odapne Bog,
u srce meni ili tuzi, zar je bitno
kada On bira i sve se već u Nebu o meni zna.

Bršljan neka zaplete riječi moje,
i labirinti neka budu putokazi
ako ceste ravne ne vode do cilja.
Samo da razotkrijem sebe,
Svu onu nježnost koju u ovom bolu skrivam.

Svjetlo se mora svjetlu vratiti.
Ljubav ljubavi,

Jer inače će ugasnuti u dolu smrti,
a grijeh je to koji se ne prašta.

Uz svijeću suze teku,
ko vosak padaju na srce mi umorno od svega,
Nervira me bol i tuga,
Nervira me što me vole zemaljske oštrice.

Kud baš mene u crno obukoše,
Mene koja sveto svjetlo u duši nosim.
Kud baš meni veo bijeli skinuše sa lica,
Koprenom tuge lice umiše.
Drhtaj mi srcu dadoše.
Kud baš mene okuniše tugom,
mene koja sveto ljubim!?

Gospod zna, kušnja je to velika.
A ja ko i svi koji su nebesko ljubili,
smijem se lancima,
ispijam kalež gorčine,
slavim sveta spasenja.

Idem putem mističnim, samozatajnim...
Idem u plavetnu dolinu da se vratim
Svom nebeskom porijeklu, i postanem
Ono što sam bila pri stvaranju,
samo ljubav bezbolna, tajna.

ŠAPAT ANĐELA

Zvijezde Vodilje Postoje,
U Tvojoj Duši Sjaje...
Bića Sa Krilima Nebeskim Odaju Ti Tajne.

Anđela Imaš Tu Je Kraj Tebe,
Njemu Je Uvijek Stalo Do Tebe.
Šapni Mu Boli, Šapni Mu Želje;
On Jedva Čeka Da Ga Zamoliš,
Da U Tvoju Službu Krene!

Samo Je Važno Da Riječi Kojima Moliš
Budu Blage, Posute Ljubavlju.
Bol Ponekada Teške Riječi Nameće,
Ali

Samo Srcem Iskrenim Možeš Želje Spasiti!

Neka Te Ne Bole Ni Prošlost, Ni Sadašnjost;
Jer Tvoja Budućnost Dopire Visoko
U Drago I Milo Anđeolsko Oko.
Promatra Te, Prati Te I Voli,
Za Tebe On Postoji!

Sa Duše Ti Anđeo Boli Skida, I Grijehe Tvoje Sklanja.
Nisi Ni Svijestan Čovječe Koliko Grijeha Praviš,
Koliko Suza Ocu Nebeskom U Oči Staviš!

Anđeli Njegovi Tješe Ga Često...

Čovječe Promjeni Postupke Svoje,
Bog Darovao Ti Je Dušu I Tijelo Kao Najdraže Stvari Svoje.
Želio Je Da Ljubav Širiš, A Ne Mržnju, A Ne Ratove.

Pogledaj Čovječe Kakvo Je To Tvoje Srce Postalo;
Crni Se, A Crveno Je U Tebe Stavio.
Poput Vina Se Rumenilo,...
A Sad Lupa Lažnim Otkucajima,
Dotrajala Mu Je Ljubav...
Pohlepa Ga U Crno Stavila,
Teču Slapovi Crne Tinte, Mjesto Krvi Boje Vina...

Čovječe Bog Ti Je Dao Zemaljska Prostranstva,
Nikada Te U Ničemu Kočio Nije,
Jer Voli Te; Kako Te Samo Voli Čovječe...
A Ti Mu Tako Uzvraćaš;
Zatvaraš Oči... Ne Želiš Vidjeti Ono Sveto... Ono Jedino Bogatstvo...

Mnogi Pričaju Da Bog Je Mit; Čak Da I Ne Postoji;
A Tko Te Čovječe Na Ovu Zemlju Postavi!?

Sjeti Se Čovječe Tko Si Bio,
Ni Mrvicu Kruha Nisi Imao,
Vodu Si Blatnjavu Pio!

A Sada Vladaš, Kupaš Se U Zlatu,
I Opet Ti Dosta Nije,
Pohlepa Ti Zarobila Dušu...

Ne Zaboravi; Bog Sve Vidi,Sve Prati I Sve Naplati!
Otkupio Ti Je Mnogo Grijeha;
Ali Onaj Tko Ne Sluša
I Božija Ruka Kažnjava.

Dao Ti Je Da Biraš; Ali Nije Htio Da Odabereš Krivi Put;
Da Se Od Njega Preseliš U Tamne Odaje Zla.
Da Odabereš Puteve Rasula.

Zašto Čovječe, Zašto Od Boga Odlaziš;
Zašto Služiš Samo Nevolji. !?

A Znaš Li Da Bez Osmijeha I Suza Radosnica
Nema Otvora Do Nebeskih Odaja
U Koje Bi Rado Na Nepošten Način...
Ali Neznaš Ti Čovječe Tajnu Lozinku Za Nebeske Prostore
I Nikada Saznati Nećeš, Dok Ti Srce Ljubav Ne Postane
I Zauvijek Se Zemaljskog Odrekne.

Promjeni Se Dok Ima Nade;
Dok Ti Anđeo U Pomoć Staje!

Zatvori Oči Ove Zemaljske;
Uputi Se Mislima U Raj;
Unutarnjim Bićem Još Uvijek Možeš Što Hoćeš,
Samo VJERUJ Ne Gubi Vjeru U Boga I Nas!

Mi Čuvari Zemaljskih Prostora,
Molimo Boga Za Tebe...
A Ti Čovječe Misliš Da Ćeš Živjeti Vječno Na Svijetu Ovome!
A Zar Ne Vidiš Čovječe; Da Patnje Tijelo Ti Odnose.
Da Si Bez Duše Nitko,
Blago Ne Posjeduješ.

Ljubav Je Život Čovječe,
A Ona Jedino Iz Duše Potječe.
Pozorno Slušaj ŠAPTAČE DUŠE,
Oni Te Mnogo Puta Spasiše.

Vrati Se Duši,
Ne Zaglibljuj U Zemaljsko;
Još Malo Vremena Ostalo Je:
U Trenu Će Se Nestatii I Kule I Dvori;
Nebesko Prostranstvo Sve Će Biti;
Sve Će Se Duše Oko Boga Okupiti. 

Zato Čovječe Promjeni Se,
Prije Nego Padneš U Okove
I Zauvijek Zarobljen U Tijelu Bolnom Ostaneš.

Promjeni Se Čovječe, Anđeli  Šaptači Duše Te Mole.
A Vi Dobri Ljudi Mili;
Za Vas Bog Iznenađenje Sprema;
Nagraditi Će Vaša Dobra Djela!

MOJE SRCE

Sve Što Poželim; Poželim Srcem!
Sve Što Radim; Uraditi Ću Srcem;
Misli Srca Uvijek Su Mi Lijepše, Nego Misli Glave;
Gdje Se Često Sumnje Mog Života Jave!

Zato Služi Srcu Mome Da Mu Lijepo Uz Tebe Bude;
Da Ga Nikad Više Tuge Ne Probude.

Tugu Ne Želim Gledati; Ona Mi Više Neće Trebati...
Želim Si Osmijeh Vratiti I Više Nikada Ne Plakati!

Zaboraviti Ću Sve Tuge;
Evo Noćas U Prošlost Bacam Ih;
U Srcu Svom Crtam Osmijehe Naše
I Od Danas Živim Samo Za Njih!

Prekratak Je Ovaj Život;
Zar Da Vjenac Crnih Ruža Preko Očiju Naših Plete!?
Raspetljat Ću Vjenac Tuge
Ugasit Ću Tužne Svijeće;
Zaigrat Će Srce Moje Večeras Od Sreće!

U Obranu Tvoju Ja Ću Stati;
Nikome Te Neću Dati;
Jer U Srcu Mome Živiš;
Jer Se Srcu Mome Diviš

ANĐELE ZEMALJSKI

Znam Postoji Negdje Netko;

Tko Ne Zna Za Grube Riječi,

Znam Postoji Negdje Netko

Tko Bi Znao Srce Moje Da Izliječi.

Znam Postoji, Negdje Je Daleko I Ne Može Biti

Uz Ovo Srce Tuge Puno,

 Otrovano Lažima Grubog Čovjeka!

 Negdje Daleko Pomoli Se Zame,

 Možda Molitve Tvoje Moju Patnju Smanje!

Možda Jednog Dana Ugledam Tvoj Lik I Zahvalim Ti ...

Što Si Bio Moj Zaštitnik.

A Ako Zauvijek Budeš Tamo Gdje Si Sada;

 Na Nebu Ću Reći Tebi...

                                                   Anđele Zemaljski
                                                         Hvala! 

SAMO DJEVOJKA

Samo Sam Djevojka, Znaj!

Možda Malo Od Drugih Drugačija!

Možda Me Mnogi Ne Razumiju,

Ne Razumiju Ovu Moju Dušu Vatrenu;

Jer Moje Je ♥ Kao Plamen, Gori Od Ljubavi,

Svakom Je Dajem S Lakoćom,

Jer Imam Je Dovoljno Za Cijeli Svijet!!

Duša Mi Je Topla, Snena I Jaka.

U Meni Vlada Božanstvena Snaga; Snaga Ljubavi!

Ime Mi Je Djevojka Koja Ljubi... Dobrotu;

Koja Joj Pjeva Snagom Svoje Duše!¨

I Onda Kad Se Nada Gubi, Ne Brini Moje Ime Je 

I Dalje Djevojka Stijena Puna LJUBAVI!

I Da Se Mene Pita Vječno Bi Davala Snagu Svima;

Postala Bi U Vječnosti ANĐEO LJUBAVI!

Možda Ova Želja Moja Dođe Do Dragoga Boga;

Možda Tamo U Onom Svijetu; Krila Mi Ljubavi Podari!

Pa Da Snagom Bića Cijelog Zemljom Poletim I

Zaliječim Srca Puna Žalosti!

                          Za Sada Ću Zemaljskim Krilima Ljubav Svoju Pružati! 

Íntima con aquellos a quienes yo llamo la canción,

Donde quiera que sea, la canción es un amor de los suyos.

Piedras sagradas Indestructible

puesto en mi corazón chakra.

Me envuelve sangre soñolienta Valica

y la verdad es que la cera de la vela duele,

pero él me ama, yo lo sé.

Siembre su suerte sólo en sueños,

porque la realidad es demasiado doloroso para nosotros que amamos

el cielo en forma de tierra.  

Un día voy a recibir el abrazo deseado.

Un día voy a tener mi amor.

Trueno habrá vendaval o una tormenta en camino.

Será sólo el sol que no quema.

MOLITVA

Danonoćna misao teče Jahvi mom.
U Njega se ufa tijelo, duh i duša moja.
Stablo stasito zeleno, vječno plodno,
zasađeno kraj rijeke tekućice,
takav je moj Bog.

On raspoznaje duše i dijeli puteve dobra i zla.
Sa gvozenom palicom,
Kralj je koji sudi.
Pasti će zemaljski suci i kraljevi...

Utječite se Gospodaru jedinome,
jer samo su Njegovi zakoni istina.

Jahve glavu podiže onima koji su klonuli.
Vapi milost,
neka se glas tvoj čuje do Njegove svete gore.
Sion neka zasjaji od strahopoštovanja.

Gospode čudesnošću svevišnjom
uzvisi one duše koje te slave,
i ljube rane tvog ljubljenog sina.

Ti koji u srce i dušu točiš sreću i radost,
iutkaj sav neizrecivi blagoslov svoga srca,
u svako naše jutro, podne i veče.

Zorom ovom i usijanim srcem,
koje se oduvijek predaje samo Tebi molim
da me čuješ, da se ne oglušiš na moltvu predanu.

Svjetiljko puteva mojih,
obasjaj svačiji život svojom neizrecivom ljepotom i dobrotom,
svom onom nebeskom ljubavlju.

U nadi su moje oči,
iako su umorne od bolnih gledanja...
Krvopije, rugalice, zlotvore, kradljivce i izdajice,
odvedi pod presveti križ Tvoga milog Isusa,
neka ispari zlo.

Neka nam ojađeno, povrijeđeno srce
zapjeva poput ptica
koje najavljuju proljeće.

Mada te nisam dostojna,
Jer Ti si presavršen, predivan, preljubak, presvet...
Da bi te se udostojile gledati moje bolne oči.
Zato se Gospode moj sjeti da sam
ovdje  zaglibila, po dosta u zemaljske grijehove
svijesno i nesvijesno plačuć nad svojim križem.
U ovoj suznoj dolini griješim u svom očaju,

Oprosti mi, i gledaj na ono moje nebesko          
koje se utječe Tebi svim srcem i dušom svom.

Pogledom svoga plamenog oka,
tim zadivljujućim svjetlom blaženim
zrakni na mene i sve ove ljude koji Ti se utječu,
blagoslovi svaku dušu u bolu,
utkaj nam želju za životom,
iznenadi ojađene duše milinom koju
za njih spremaš.

O Gospode koliko samo silno trebaš,
dođi Nam, sa djelima divnim.
Dođi Jahve, dođi Isuse mili.

Stjerajte ovo zemaljsko zlo u kut,
Novi Jeruzalem utvrdite.
Tvrđavu svetu želim na Zemlji vidjeti,
Tvome se vladarstvu diviti, o Gospode,
ma samo kap onog što ti želim reći
ti čuj, ti slij u srce naše.
Slava ti i vječna hvala
Ljubljeni Trojedini Bože.

Duh Sveti neka lebdi ovim napuštenim vodama,
i svojim daškom utka novi život.

Dobro jutro dušice moje,
Neka vas Božji čuvari
kroz jutro, dan i noć vode.
U Gospodu nek vam bude sva milina,
jer Gospoda po svuda ima!

Od <3 Ana :)

Od Boga mi je srce nadareno u bolu ovom.
Čudesnost nebeska slila se je u moje grudi,
rekao mi je netko moj dušo ne predaji
dušu svoju, piši sretna u snovima budi.
Jer ono nutarnje je jedino važno,
jedino stvarno.
Autorica: Ana Emanuela Šimunić

Ako ti molitva ima korijen u srcu, zazrcaliti će se posebnom čudesnošću u Božjim grudima, i doći će do ispunjenja ako On misli da je to za tvoje dobro. U suprotnom, promjeniti će ti želju i ispuniti onu koja je u skladu sa tvojim srcem, duhom i dušom. Bog ispunjava želje, samo se zapitajmo što tražimo. Nekada često i ne znamo što nam je uistinu potrebno za sreću, a to je ljubav Njegova, koja u patnji stvara radost. Božansko milosrđe je velika spoznaja za nas ljude, živimo vjeru svoju i sve će na kraju izaći na dobro

Uvijek možeš na dušu svoju obući novo ruho. Tijelo i nije toliko bitno, doli onog što nosiš u sebi. Shvati da si ti ono što je u tebi, tvoja želja jesi ti sam. Ne moraš drugima dokazivati svoju ljepotu, jer oni će je prepoznati u duši koja se u njihovim srcima zrcali. Ono što sam ja u nutrini, ni malo ne liči mojoj vanjštini, tek zračica zadivljujućeg neba iz očiju mi zasjaji. Tko me zna u nutrini, tko je dotakao tu stranu mene, taj zna što je u duši i srcu mom. Voljela bih te rajske potoke, te snene vilinske šume daleke približiti Svijetu ovome, ali ne mogu, nemaju ni pjesme toliku moć koliku ima nebeska ljubav koja kola mojim venama...tajnovita je po malo, samozatajna, mistična...mnogo toga zna ljubav moja, a po najviše praštati onima koji joj sude i na plač tjerati kada istinu svetu shvate. 

"Samo pjesme moje ostaju da žive, nema me, nema te, valjda smo posrnuli moj anđele... ti na jednu stranu, a ja pitaj Boga kuda ću i gdje, cvijeće moje, moje ruže pomodrile su od suza. Džaba im proljeće tugo moja, džaba im pjesma ovozemaljska, idem negdje da postanem rajska. Pssst da me niko ne čuje... da se nitko ne zapita otkud još jedan mač, koji tjera na vječni plač, a nekako sam suze isplakala sve, dehidrirala u bolu sve ove godine otkada znam za sebe...I da sam bar kriva, da bar jesam pa da znam smisao svemu ovom. I da se bar otvore nebesa, na oltar sveti bolnu da me anđeli polegnu, pa da saznam svetu istinu. Jaganjac Božji da mi obasja rane, pa da moja duša u Raju osvane! O kako da ne žalopojim, kada je bol učinila vapaj. A ja valda nemam pravo ni na to, križnim putem vlastitu krv promatram kako se cjedi i te kapi ispijaju oni koji nebi smjeli...U lancima ovim anđeli se smiješe, srećom znaju povijest srca nasmijanog mog...možda me ono od svega spasi, ka Bogu u milost presvetu odvede, jer znalo je ombrambeno biti, ispunjavati mnogima želje, zatajivši boli vrele... i ova duša i duh moj drhtavi možda se uspije ohrabriti...samo više ne znam kako, jer moram, znam da moram kroz ovu okrutnu bol... Sa osmijehom zadnji put ispijam kalež gorčine, neka mi nebesa spomenu ime. Ma nek mi šapnu anđeli sveti zašto tolike godine nevolja meni prijeti.? Gdje je moj Nebeski Jeruzalem, ne čekaj Gospode moj, putuj iz te svetosti i razagnaj ove slile tame...Maranatha, Trojedini Bože, ma samo na sekund pogledaj me i reci da srce molitveno može sve! "

Gledam u te ruke svoje, lakiram bolne prste u ono najljepše za što znam...prekrivam modrice, križu svom divim se, jer nije pao, još hrabro u zemlji stoji, Nebo ga miluje i voli. U bijelom je ipak sve moje, i križ moj koji je u tami, on Svijete mili u vjeri svetoj sjaji. Ipak imam dovoljno ljubavi i snage, da ne izgubim ljepotu nutrine, da ne zapustim ono što na životu drži me...

Ako ti dam srce i svu ljubav čuvanu, obećaj mi da ćeš ga čuvati ondje gdje je radost, obećaj mi da ćeš ga u vodama duše svoje okrijepiti, cvijećem sa poljana nebeskih ukrasiti, da ćeš ga smatrati svojim novim organom bez kojeg ne želiš nikuda poći ni kada sklopiš oči. Obećaj mi da ćeš me u bolu na grudi položiti i pustiti da se isplačem, odmorim, da utonem u nebo moje ljubavi. Obećaj mi da ćeš me nasmijati, usne darivati u nevolji mojoj. Obećaj mi duge šetnje sa pogledima u zvijezde, i naš novi sjaj, obećaj ovom srcu samo ljubav i Raj. Razumjevanje, sklad, harmoniju svetu ja bi anđele moj, i da sam samo tvoja i ti samo moj. Ima li tih očiju sa odsjajem Raja, ima li te srećo u dolini tuge ili su svi isti uvijek ljube neke druge, ljubav sveta zar zaista umire... a ja naivna sanjam dane nebeske ovdje gdje nema te...Eh da sam bar rajska, da mi nikada nije potekla suza zemaljska zbog predanosti i iskrenosti bića mog izdanog

Snena se krv probudila, plamteća ljepota anđela sobu mi zamirisala. Gledaju me te oči ljubavi, šute , tajne mi svete mislima prenose. Kroz ispite svete hodim, morala sam da se rodim i bolna da hodim. Položila sam mnoge ispite kod Boga, pohvalnica mnogo dobila, znam po suzama. Diploma nebeska gore me čeka, kada se vratim sa puta daleka. Nepovređena mi duša hodi Bogu, ljubav njena uništava zlobu, uistinu i kroz močvare čista sam prošla i kroz trnje neozlijeđena, ne gledajte što krvari mi tijelo, smiješi se i zrcali u vjeri duša moja. Meko srce moje boji tugu moju u radosni stih. Vatreni plamsaj ne gasne, kad tama oberučke stisne me u nepravde. Moja ljubav nema uvjetovanosti, ako su je ranili, nisu je zabranili, ona leti kao ptica slobodna ljubi ljubav, onog divnog anđela iz sna. Obavijena sam zvjezdicama tajnim, i pod Suncem sjajnim one mene prate, vilinski sam cvijet u mliječnoj stazici ubrala tako da znaš da mislim nate kada ti suze zarominjaju na očima koje ljubih srcem svim. Zahvalna sam Bogu svom što sam ljubav ostala u sred neljubavi koja me snašla i ljubim dobre i pogane sveto i iskreno, ljubim ovo tlo, ovaj zemlju što me guši, jer samo tako od nje mogu stvoriti ljepotu. Umjesto suhog asfalta vidjeti ću bar vlat trave i cvijet što miriše. Jer moje srce i ljubav moja i dobrima i zlima želi boli da izbriše. I da me opet rane, izrugaju moju ljubav i sne, zaborave na moju dušu i okove, ja bi za njih molila, jer vjeru nikada ne bi izgubila da ipak u njima je ono sveto što ispustili su iz srca svog. Molitvom predanom natjerala bih ih na suze svete, na vjernički čin. Znam po iskustvu velikom, Jude su mnogi bili, od tuge su se skrili, sad hode u pokori vječnoj sa upaljenom svijećom. I tužno je kada ti ljubav povrijede, čak neshvatljivo u svoj toj predanosti izdan da budeš. I pitaju me zašto se za takve moliš, zašto im sreću želiš. A ja im kažem ljubav se zovem, a ljubav samo ljubi, ne zna nego za molitve i praštanje. Tim činom jedino uspjevam natjerati „jadnike“ na kajanje. I Bog krijepi te duše, u svjetlo ih vraća iako moje srce veliku bol trpi, Bog suze moje broji i u struke nebeske niže, dušu mi u bisere pretvara, puna je blagoslova i sjaja, i ta milost sveta na ojađeno srce pada. Mirišem na bezbol, čujem u srcu anđeoski poj koji mi jutarnjim suncem suši suze. I u sreći dišem dušom svom, Svijetu i Bogu za ljubav. 

IŠČUPANIH KRILA, ČUDO MOLIM

"Iščupaju ti krila, a ti se za čudo smiješ. Anđeli Božji tjeraju te da zamišljaš nova, kako pucketaju i izrastaju u sred tvojih rana. I vjeruješ tom svom nutarnjem glasiću, suzama miluješ vlastita razočaranja, nadajuć se biserima života u dolu smrti. Nadajuć se letu iz ove divljine, blagoslovljenom ruhu života i krilima tajnim koji dušu odvode u Raj". 

ČEKAM SUDNJI DAN

Čekam sudnji dan, čekam anđeoskih truba sedam i pečate svete da ih otvore Jagančeve ruke. Čekam da me Gospod iz praha u prekrasno ruho stavi, čekam da pusti u let vilu ljubavi. Zarobili me, okrivili me, suzama oči ukrasili, u tom bolu jedina bezbol je Bog moj koji mi vizije svete daruje i šalje u deblo u kojem sam se našla sunce. Pokušavam uzdignuti krila, gledati u Nebo, i nekako brzo padne noć...ostaju mi zvijezde i ptice koje se u njima gnijezde... Ostaje mi sanjati da će me netko nebeski naći...

NEKA MOJU LJUBAV PROBUDI PROLJEĆE

Koljevke svete, uspomene mile
zašto ste mi suze
u oči slile?
Iza gorke koprene,
imala sam sreću,
u srcu duboko
miris krila raja.
Ostao mi drhtaj
i želja vječita stara.

Kada bi me bar
proljeće bolu ukralo.
Kada bi mi bar
dušu razbudilo,
u tom cvatu najmilijeg cvijeća;
Bagrem mirisni kosa nek mi bude.
usne jaglaci raspjevani,
ruke moje jorgovani.
Oči ljubičice snene,
koje ispunjavaju želje.

Kuda ću sa ljubavlju ovolikom,
ako ju ne uzme proljeće,
ako je ne pretvori
u cvijeće vječne sreće!?

SAVRŠEN ZAGRLJAJ ČEŽNJE I SNA

Zazebe mi jastuk lice,
pa ti ruke tople zamisljam na njemu.
Iz predvorja placa, doletim do tebe,
krilima koja si mi u Nebu dao.
Olovne suze teku mi niz lice,
kazes mi ne placi moja golubice,
ruke te moje cuvaju u snu.
Barsunasta postelja me budi,
njisu me tuge sreco daleka.
Usne sute, a srce sve zna...

MISLI

"Isčupaju ti krila, a ti se za čudo smiješ. Anđeli Božji tjeraju te da zamišljaš nova, kako pucketaju i izrastaju u sred tvojih rana. I vjeruješ tom svom nutarnjem glasiću, suzama miluješ vlastita razočaranja, nadajuć se biserima života u dolu smrti. Nadajuć se letu iz ove divljine, blagoslovljenom ruhu života i krilima tajnim koji dušu odvode u Raj". 

DA SE NE ZABORAVI

Sve dok hodis ulicama grada,
znati ces dobro da harfu sviram na tvom putu.
Znati ces da me u svetim sjenkama ima.
Neizbrisiva je ljubav moja andjeoskog roda.
Steta toliko je andjela oko tebe,
a ti se i ne osvrces, naglo staris zbog boli.
Osudjen si da vjecno mislis na mene,
ti znas zasto.
Ti znas da su nam duse bile vezane,
ti znas da je tvoja bila poput lampe,
a moja poput žarulje.
u dodiru su i nocu sjale, danju se presijavale.
Dok tu svjetlost nisi ugasnuo, grom poslao
i postao tek stup placa.

LJUBAV VJEČNA BUDI MENI!

Budi mi svijeća mirisna, leptir svih duginih boja, koji mi zorom donosi rosu na cvijetu i smatra najmilijom na Svijetu. Kada me uhvati noćna mora ti me razbudi, pa me toplim poljupcem razbudi u liposti! Budi mi bljesak u noći, reći da će i ova bol proći! Čarolija mi treba u ovom Svijetu iz kojeg nisam, čarolija sveta iz moga Svijeta...Poznaš li me anđele, jesi li i ti iz Svijeta Božje ljubavi!?

KAD VEĆ UMIREM, POĐI SA MNOM

Osjeti moj drhtaj ljubičico mirisna,
i rosu sa mojih usana ti ispi u tajni.

Ne bijaše stražara da nam ljubav brane.
Kad već idem u smrt, pođi sa mnom.

Neka mi suze krvare,
ruže će postati te kapi crvene.
Bršljanom mi veži srce,
Iz njeg nek krv ne poteče!
Glas oslobodi, zašto šutiš...
uplakanu me gledaš znam te!?

Bjesne vjetrovi, zašto im se ne suprostaviš,
mirisima sa svog dlana!?

Okus mentola i plamena u dahu je mom.
Ljubičico mirisna snena, cvijetu moj.
Anđele iznikao iz odsutnosti mog bola.
pođi sa mnom, kad već u smrt idem da tamo ne samujem.
Nek nas skupa oči Gospodnje vide.
I obasja svjetlo Njegovo veličanstveno.

Nek ti moje kose klasje budu, hlad duši od sunca umornoj.
Samo pođi i voli neizustivo mene.
Zatvori mi usta poljupcem usta svetih,
Sjeti me da te ipak imam,
jer smrt me je stigla.
Ispunjen dušom mojom ostani u meni.
Boji u ljubičasto snove vječne.
miriši na vječno proljeće anđele.

Iz daljine se približi u ognjište moje,
u savane i pustinje pođi.
Ne dosađuj se bez mene u hodnicima hladnim.
daj me zavoli, sad kada smrt ima oči sjajne.
 
Zvijezdo topla, ne gasni mi,
rasjaji mi pute do Boga.
bar sad kad odlazim, ti se javi.

Usnuti će vlakovi nebeski,
mene će ugostiti, budi tih onima što te zapostavljaju
i samo me voli
kao što je tebe volio svaki moj stih.

Pronađi me ko ključ ispod otirača svoga srca,
pronađi me kad me je već smrt stigla,
stigni me i ti moja ljubavi.

Jaganjac sveti svjetilka je naših dana,
ma dođi kad već duša spremna je da spava.

VAŽNOST DUŠE

Uvijek možeš na dušu svoju obući novo ruho. Tijelo i nije toliko bitno, doli onog što nosiš u sebi. Shvati da si ti ono što je u tebi, tvoja želja jesi ti sam. Ne moraš drugima dokazivati svoju ljepotu, jer oni će je prepoznati u duši koja se u njihovim srcima zrcali. Ono što sam ja u nutrini, ni malo ne liči mojoj vanjštini, tek zračica zadivljujućeg neba iz očiju mi zasjaji. Tko me zna u nutrini, tko je dotakao tu stranu mene, taj zna što je u duši i srcu mom. Voljela bih te rajske potoke, te snene vilinske šume daleke približiti Svijetu ovome, ali ne mogu, nemaju ni pjesme toliku moć koliku ima nebeska ljubav koja kola mojim venama...tajnovita je po malo, samozatajna, mistična...mnogo toga zna ljubav moja, a po najviše praštati onima koji joj sude i na plač tjerati kada istinu svetu shvate. 

ANA I EMANUELA; "Razgovor tijela & duše"

Postoji djevojka, žena koja je u duši djevojčica začarana anđelima.
Njena ljubav bješe idealizirana kao netko sličan njima. 

Satkala je mnogo pjesama misleći o njemu, 
zazivala mu krila, uz te misli sretna je bila.
On se je uistinu pojavljivao na rubovima njenog srca.
Bješe to srce nadljudsko, opito nebeskim odajama i vječnim vizijama Raja.

Dan otvaranja «Nebeske Akademije»
bio je kada je napokon shvatila da je zarobljena u tuđem tijelu,
koje trpi užasnu nepravdu, osude i bol.
Bila je čista suprotnost od svega toga što joj je tjelesna bol činila.
Širila je božansko znanje o onom Svijetu koje nije ni malo ličilo ovome.
Savršena ljubav, rajske poljane ,
molitve i utjehe i samoutjehe bile su joj izlaz iz tame.
Da, zvala se Ana.

Mnoge je grlila pjesmom srca, darivala rime,
tješila ih čak i kada je najuplakanija bila.
Shvatila je da je drugačija, da ima nešto u njoj što je dar od Boga.

Kakav je to osjećaj o samo da ste na sekundu ovdje unutra,
osluškujete kako srce lupa,
a ujedno se tople kapljice suza sljevaju na mene.
Ja "djevojčica Emanuela" sjam kao zvjezdica nebeska
u ovoj unutrašnjoj tami, ne dam da Anu patnja do kraja rani.
Pokušavam ovom tijelu napadnutom, osuđenom…
o da samo znate kako ga pokušavam trgnuti.
I uspjevam itekako, uz pomoć nebeske strane mene,

Počela sam bol i osude pretvarati u nebeske zapise.
Svoju bol pretakala u najdivnije slapove pjesama.
Mnogi joj se obratiše, s pitanjem otkuda ti taj pjev duše!?
Odgovori; O ne pišem ja sama, tu u srcu mom anđeo nebeski spava
I vile divne moje koje mi dušom plove.
Nebeski šapat mi je neprestalno u grudima.
Mnogi se obradovaše, nekima se srca polomiše…

Ali ne nije zaspala Ana, probudila je pjesma Anđela čuvara.
Saznah da uz sebe ima mnoge dobre ljude kojima će pjesme pjevati,
Nekima rane cijeliti, neke obradovati, neke dušom grliti, pjesmom ljubiti.
Postadoh darivateljica nebeskog svitanja,
postadoh u potpunosti sluga Božja,
šaptačica anđela.
U moje nebesko kraljevstvo duše uđoše mnogi,
svima sam duplikat ključa dala,
U nebesku akademiju uputili su se mnogi koji su mi slični.
A bješe vas mnogo koji su ulazili u moje malo
Zemaljsko - Nebesko kraljevstvo bez da bi rekli i riječi…
bješe im važno samo da su me pronašli,
Bješe im osjećaj na duši kao da su pronašli
komadić spuštenog neba na Zemlji prošaputaše anđeli.

Poneki crni anđeo znao je doći u mome Svijetu isplakati oči.
Bilo je i onih koji su mi carstvo htjeli srušiti,
ali njih ne želim isticati, nevažni su u ovoj božanskoj misiji ljubavi.
Znam dobro da će me napadati ti zlotvori,
oduvijek me prate te crne sjene, prijete mi.
Ali moja anđeoska svjetlost nadjača tamu,
porazim sile tame Božanskom nesebičnom silom ljubavi.
Shvatih da se ustvari događa sve u meni,
ništa nije van mene; moje nebo, moje sunce je u meni….
Uvijek će postojati,
sve i da me u tamnicu zatvore
anđeli će mi rajske vizije u duši stvoriti za mene se pomoliti.
Emanuela vila ljubavi, curica mala vječno
će živjeti kao ljubav nebeska u meni.