Tuesday, 31 May 2016

NA OBALAMA DUŠE, priče ANE EMANUELE ,,Čitajući stvaramo mnogo života u jednom danu, priče daruju krila snoviđenja čitaču!,


Uz poeziju u prozi, pišem i priče, neke od njih objavljujem ovdje za prijatelje koji vole čitati, nadam se da ćete nać bar jednu za svoju dušu. Iznenađujuće je imati bujnu maštu, ali prije svega spisateljski dar od Boga koji mogu podjeliti sa dragim dušama. Slobodno mi recite koja vam se najviše svidila kada pročitate, nadam se da ćete naći slobodnog vremena. Ima ih svih vrsta; dječjih, ljubavnih, duhovnih, znanstveno fantastičnih, ima i eseja. Bog vas blagoslovio i radovao uvik! :* <3
 
1.Čarobna obitelj, 2.Vilinska duša u Varaždinu, gradu anđela, 3.Svijet duše vodi ka obećanoj zemlji ljubavi, 4.Svijet božanske milosti, 5.Cezarija, 6.Bimbina tajna, 7. Mjesečeva kraljevna, 8.Upisan na dlanovima ptičjeg srca, 9.Inspektorica svjetlosnog igrača, 10.Ana i Emanuela, razgovor duše i tijela. 11Svjetlosna priča u tami izgubljene krijesnice, 12Šaptačica začarana Nebom.
ČAROBNA OBITELJ 
U čarobnoj vilinskoj šumi postojao je konjić Kaspino i jedna divna obitelj. Voljeli su duge šetnje mirisnim šumama, igre sa njihovom malenom Aurorom. Tog dana kada su joj kupili konjića, djevojčica je shvatila kako misaono mogu razgovarati. Bilo je to zadivljujuće otkriće, pronašla je svog najboljeg prijatelja. Sve te tajne govorila bi mami i tati sjedeć na stablu na sred obližnjeg ''Duginog jezera''. Tad joj je tata otkrio da je on nebeski čarobnjak i da je njena majka čarobnica. Što god netko poželi čistog srca oni mu ispune. Ushićeno je rekla, pa onda sam i ja kao vi! Jesi mila, odgovorio je nasmješenog lica Samuel, a Veronika joj kaže da je ona još posebnija jer može komunicirati sa životinjama, ona je njihova šaptačica. Tad kazah; Tata ja želim divnu haljinu, šaptačica mora biti divna, skloni sa mene ove hlače i odjeni u ruho liposti puno. Slatkice moja princezice tvoja je željica ispunjena. Aurora zasja u haljini koja je bila prekrasna, protkana vedrinom vilinskih boja, ta haljina mijenjala je boje i oblik. Od radosti je plesala i klicala Bogu na sreći. Tog dana k njoj su došle mnoge životinje, one izgubljene i ranjene, razumjela bi ih sve, a Samuel i Veronika bi ih iscjelivali darom od Gospoda. Divno je djetinstvo u zagrljaju dobrote provela.
VILINSKA DUŠA U VARAŽDINU; GRADU ANĐELA
 
Vila hodi putevima zemaljskim, traži iskru nade, koja će se presijavati po njenom krhkom srcu. U toj potrazi zavapi; Kuda ću Oče, kuda ću milostivi moj Gospode!? Ima li igdje onih bića za kojima moja duša čezne!? Ima li onih milih krilatih bića o kojima pjesme skladam, onih ljupkih lica kojima se nadam!? Noć, zvijezde me okružuju, i onaj grč, plač kao mač u grudima. Vapaj nebeskom čudu mojim zemnim bićem odzvanja! Sama sam ti Oče čuješ li me!? Znaš, uplašeno je vilinsko srce, gdje su one bajke skrivene, gdje su one duge šarene koje me do anđeoske vojske odvode!? Ja bi se smiješila Gospode. A postojala je tajna, velika koju je vila otkrila, puteve joj je Gospod zamjenio, suze joj je skamenio, u bisere pretvorio. Hodajući vila prisjela, u obližnjem grmiću od umora zaspala, pa je probudili svi oni dobri anđeli. Osjetih onu radost srca, onaj blagoslov Gospodnji koji je istina njene duše. Tamo gdje sunce noću sja tamo je otišla, da bi bila slična onima koji nose ime grada Varaždina. Prostranstvo veliko, iskri božanstvom, spavaju, pa se bude svi oni dobri anđeli. Udomili su me kao svoju povika iz sveg glasa, evo moga spasa! O jesu, divni su! Sve odiše čistom anđeoskom ljubavlju. I tamo u obližnjem jezeru ugledah svoja nježna krila, iznikla su joj u ovom divnom gradu. Nova sam, sva sam nova, očistio me Gospod pjeva Vila. Darovan joj je pogled na čuvare koji ju vječno čuvaju i brane. O divnog li snoviđenja, divnih li vizija. I sve je istina, sve se događa tu u mojim grudima. Dotiču me, stvarni su, meka krila su tu na mom ramenu. U onom divnom vrtu igraju se mali anđeli, sva ljubav Svijeta u njihovim očima sja, opija. I jedan ju pozvao da joj priđe, pa joj na uho šapnuo Vilo pleši! I uhvati se u kolo sa svima, toliko melodije i zanosa u vrtlogu tome ima, dotiče Boga ljubi mu stopala sveta. I vraća ih Bog u Varaždin grad anđeoske ljubavi gdje izvor mira ne može presušiti. Novčići dijamantni u fontani sjaje, želje taje. A onda ih anđeli raznose do oltara sudbine. Mole da se sve želje ljudima ispune. Divno joj je družiti se sa njima. Od nekuda naiđe anđeo sa ogromnim zlatnim krilima i kaže joj da se najviše voli utaboriti u obližnjoj crkvi Sv. Nikole, postao joj je zaštitnikom i već dugo promatra ljude kako se čude njegovom izgledu. A onda ih on tajnim perom dodirne, pa se nasmiješe i kažu zaista je ovo grad anđeoskog osmijeha i ljubavi svete. Kaže joj da svakom tko uđe u crkvu podari blagoslov i moli se za njega. Čuva sve u svom velikom srcu, u tom nebeskom carstvu mnoge su želje koje on zagovara kod Boga. I odnekuda se stvori maleni anđelak kaže mi da je on Anđeo prijateljstva, te joj prošaputa; «Evo Ti Ovaj Dijamantni Vječni Svjetlosni Križ, Stavi Ga Na Srce, Njega Čuvaj U Srcu Kao Znak Moje Vječne Prisutnsti U Tebi. "Budi Čista Duša... Koja Traga Za Onim Što Je Ispunjava. Vjeruj Bogu I Svojim Svjetlosnim Vodićima, Pa Ćeš Tako Dosegnuti Nedokučivo, Vjeruj, Duboko Vjeruj U Svoje Ciljeve, Obistini Ih U Sebi Pa Će Poput Najljepšeg Cvijeta Izniknuti Na Javi». Istaknuo joj je tu svoju misao koja je cijelo moje biće protkala božanstvom i utjehom. Zahvalih dobrim krilima, hodim među svjetlosnim bićima. I susrećem u ovom divnom gradu sve one nebeske anđele. Oni zaista vole ovaj grad, njihovo zemaljsko skrovište je u njemu, ispune svakome želju. Ta Vila bješe duša moja. Natječaj, Varaždin grad anđela, 19.03. 2013.
SVIJET DUŠE VODI KA OBEĆANOJ ZEMLJI LJUBAVI
 
Pripovijetka moje duše, dovela me je do jedne sasvim nove spoznaje života, onog unutarnjeg carstva i bogatstva, spokoja. U priči koja slijedi otkrivam najdublje dimenzije sebe, sa ciljem da utkam svima još dublju vjeru u srce i dušu. Gledajući na ovozemaljski Svijet, mogla bih reći da se sve nekako čini kao da će doći jako brzo sudnji dan, trebali bismo se što više posvetiti činjenici da smo mi ustvari samo svjetlo, onaj izvor nebeski božanski koji se prolio na Svijet da bi savladao mnogo toga, da bi razvili sposobnost spoznaje o duševnoj vrijednosti. Bolji život protkan je unutar nas, vjera nas podučava da živimo samo za ljubav, a sve se nekako čini da živimo za nekakvo materijalno bogatstvo i vladarstvo koje nema značaja za razvitak onog duhovnog dijela našeg bića. Čitav Svijet radi na tome da razvije sebe kao materiju, ne uzimajući u obzir onaj stvaralački duh bez kojeg je sve nezamislivo. Progonjeni patnjama, ratovima, neimaštinom ljudi gube vjeru, odustaju od samih sebe. Pa si presuđuju i otuđuju se. Gledaju na Svijet tmurnim očima, a ne onim nebeskim veličanstvenim koje se i u bolu presijavaju od vjere u nebesko otkupiteljsko spasenje. I sama duša moja drhti cijeloga života, na oltaru traži spas, čeka čudo Božanski glas. I onda jednog dana uronih u ono nutarnje, koje se vjerovatno mnogima prostire u unutrašnjosti. Počeh ispisivati ono što me muči i ono što me spašava. Cijeli Svijet kao da je prikazan kao moja bol, moje nestvarno. A znam dobro znam da je stvaran i od Boga nam je dan za učenje i kušanje vjere. Poslušajte nebeski šapat koji mi se prostrio dušom pred zoru kada su mi u napuklim suzama bile sjenke anđeoskih krila i poneka prikaza bola. Šuti reče srce, slušaj tko ti šapuće dušom. Anđeli, nisu li anđeli ti koji te odvode u bezbolni Svijet, u odaje Raja. Šuti, o ovozemaljskom Svijetu bola više niti riječ. A eto suze već. Zarobljeni mi bijahu svi zemaljski snovi, lomila se zemlja, u nju je pao onaj tračak nade. I gle sa onu stranu mjeseca netko me doziva, šaptačice nisi zaboravljena! A ja, ja okupa opet lice suzama, zar onaj Nebeski Svijet moja je prikaza!? Silazim niz napuklo stubište, što ako propadnem!? Bili vidjela one sanjive anđele gore gdje plač prestaje, o da li je moguće živjeti one nutarnje vizije bar gore na plavetnim livadama, pomislih onako sanjiva i ranjiva. Gdje ću Svijete, kuda sa ove planete da pođem, a da mi oči ne proplaču od jada. Bezvrijedne su ove suze, kvase zemlju, a ona puca i suši se. I ovo moje srce nalik na zemlju je i na onaj suhi kamen koji taji sjeme nade onog bezvremenskog cvijeta. Gdje me vodi ovo sve, gdje je sveto prijestolje, onaj sanjivi oltar na kojeg ću položiti sve o sebi, pa nek mi Gospod sudi. Nisam ja neka svetica, ne kažem da jesam, te ljudsko biće sam. Što mi je, svi se boje osude, a meni nekako fali ta osuda, da znam gdje pripadam. Lutam ovim šumama, šapućem sa Anđelima i Vilama a ja ne znam čija sam, gdje pripadam. Težim Bogu, to je moja jedina istina, ali po nekad me strah, što ako ne zaslužujem ono što mi leži na srcu, što ako moja ljubav nije dovoljno dobra kao ona nebeska. Kako ću ja u nebeske odaje grešna. Ma trebala sam ostati gore, mora da sam od tamo sišla ovdje zbog neke znatiželje o Zemlji, ah pogriješila sam Oče. Vrati me gore. Ova bol ponekad čini da lupim i ono što ne mislim, o razara me saznanje da umijem griješiti. Želim biti samo ljubav, čista beztežinska. Da sam bar ona Vila mila tvoja nebeska, sve bi dala. Ne bi ni na sekunda iz Raja. Ali tko zna možda sam čudom ovdje kao tvoja sluga. Taj moj istinski cilj je širenje božanske ljubavi, tvoje ljubavi. Gospode moj toliko se meni toga isprepliće po glavi, znaš da zarobljena zemaljskim, gajim rajsko. I gledam ovo sunce što mi sja, vidljivo je, a nedodirljivo baš kao nebeska ljubav kojoj težim. Da mi je opipati to sveto lice, vidjeti rajske ptice, pa na krilima anđela zaspati, sve mu tajne odati. O kada bi me poveo u životnu avanturu, pa da više nikada ne osjetim zemaljsku oluju, nemir i potrese. Htjela bih Gospode čežnje iz njedara da mi isplove pravo u tvoju knjigu života, daj da me začara anđeoska ljepota i sva ona dobrota Svemira nek mi kola venama. Reci mi da ćeš mi na napukle usne prinesti kalež spasenja, da ću piti vodu novoga života, vječnog svitanja. Bole me ovozemaljska pitanja, zarobljena mi je duša, nek otkupe me krila bijelog Anđela. Evo na napuklim stjenkama moga srca blagoslovljena žila kuca, nedaš mi da umrem. Pitam se da li ti čitaš ove zapise, ove boli što pred sva bića nebeska i zemaljska prostirem, imaš li tren za mene. Imaš li sekundicu vremena danas za mene, pa da mi blagosloviš želju dugogodišnju, vječnu!? Moje zemno opet griješi, ma zna moje rajsko da ti blagoslivljaš moje zemaljsko, samo me izda bol, rekne i što duša ne misli. Duša zna; tebi smo svi Gospode isti, svakoga grliš jednako. Ja ti ne prestajem ime dozivati, ma mogu i u suzama plivati, mogu me okovati, mogu mi reći da se i ne namjeravaš meni obratiti, briga me. Ja znam da Duh Sveti bolnu opija me. Tako će biti zauvijek, ti ćeš me osmijehom nagraditi, ne može bol iskrenu dušu raniti. Shvatih tko sam i tko smo mi svi, samo duše zarobljene u Zemaljskom Svijetu koje traže izlaz i spas. Tražimo ono vječno proljeće koje nam se iskristaliziralo na duši kao vječna čežnja. Okovi svi da padnu, pa da poletimo kao rajske ptice nebeske, to bi bio san svake duše. I gle dok svitalo mi je na srcu, posjetio me je Anđeo Zemlje. Prošaputao mi je da moram svijet trgnuti iz sivila, da im moram dati do znanja ta su posebni, izrazito onim ljudima koji zbog bolesti i oskudice u svemu pate, jer su tako bliži Bogu i saznanju vrijednosti duše. I evo kažem vam; blago onima koji vjeruju u Božanski grad nebeski, blago Europljanima koji su srce protkali ljubavlju i vjerom da će doći Kralj nebeski i učiniti vječno proljeće na Zemlji. Obratite se Bogu, pogledajte suze Gospine ona vas poziva na mir. Jer tamo gdje je mir i ljubav, tamo gdje vlada unutarnji sklad ima i obilja i blagostanja. Bog svima pruža isto, svi smo mi njegova ljubav. Samo trebamo baš svi shvatiti koja je poanta zemaljskog života. Ljubav Svijete mili, ljubav je ta poanta, milosrđe i prije svega zahvalnost Bogu na blagodatima života. Pogledavši u svoje srce, gledaš i tražiš Boga, očuvaj tu spoznaju da je Raj i Nebo u tebi, da te ljubav nosi u beztežinsko stanje svijesti. Pronađi ono svjetlo koje ti treba da bi pronašao mir i ono za čime težiš. A ti, ti koji težiš za materijalnim stvarima, što tebe uistinu ispunjava!? Nije li materijalno ono što ti koči ljubav i svjetlost duše!? Osjetiš da je, nije li tako. Liječiš svoje čežnje u materiji, a nisi sretan. Postao si pohlepnik, vođen tamnim, negativnim silama ovozemaljskog svijeta gdje vlada Božji protivnik, onaj crni pali anđeo koji se zbog pohlepe odvojio od Boga. Zar ti to želiš njegovim stopama, o znaš li da tada nikada nećeš biti sretan, blagoslovljen u svome radu!? Uvijek ćeš patiti ne pronađeš li Boga u sebi. I onu duhovnu nit koja vas veže pronađi srcem, otvori mu se, on te čeka bez osude. Prašta, njegovo presveto, blagoslovljeno srce prašta, on poznaje samo dobrotu i ljubav. Daj mu se, vidjeti ćeš kako će samo ovaj Svijet biti bolji. Pozitivna, božanska energija, zavladati će ovim Svijetom i promijeniti će sve iz korijena. Uzmi svetu knjigu Bibliju, pa je slijedi, tamo je upisano sve, vi zemaljski vladari prigrlite na vrijeme nebeskog vladara. Slušajte njegove zapovijedi i Svijetu će se vratiti one izgubljene boje. Pokreni novo svitanje u srcu prošaputaše anđeli. Pokreni Svijet, obznani im jedinu pravu istinu. Stvaralačko djelovanje duše, u život će ti pozvati sreću, onu istinsku sreću u kojoj ćeš biti zadovoljan sa malim, a tako značajnim stvarima. Topli zagrljaj, osmijeh, dodir ruku, nježna riječ i božji blagoslov dati će ti sve što ti je potrebno za sreću. Radi disciplinirano i vješto ono za čim čezneš, daj svima i oni će tebi uzvratiti. Slijedi to božansko u sebi, kroji bolji svijet vizijama srca. Jer nutarnja ljubav i blagostanje čine uzvišenje srcu. Ono grli Boga i klanja mu se, a za uzvrat dobiva sve ono što mu je potrebno za lijep bolji život. Nastade tišina između anđela i mene, počeh sama ispisivati riječi dubinske, iskrene i kažem vam; Znajte da negdje između nebeskog i zemaljskog postoji djevojka, žena koja je posebnu pažnju pridodaje Anđelima, jer njena ljubav bješe idealizirana kao netko sličan njima. Uputila je Svijet tamo odakle je došla, u Nebo čisto bijelo posuto nebeskim zvijezdama ljubavi. U tom sjaju presijavala se je vjera u to zapisano u njenom umu. Satkala je priču misleći o boljem Svijetu. Sve se je već događalo na rubovima njenog srca. Bješe to srce nadljudsko, opito nebeskim odajama i vječnim vizijama Raja. Dan otvaranja «Nebeske Akademije» bio je njen poziv od Boga. Jedan mi Vilenjak reče; Čovjekova slobodna volja izmijenila je njegovu dušu i srce. Bješe pohlepan i neujednačen sa Božanskim svjetlom. A uistinu Bog ga satka na vlastitu sliku, bliještio je u božanskom sjaju. Pustih ga Bog u život kao pticu, slobodnu volju mu dade, A on gdje to ode u samu Zemaljsku raskoš da mu srce od pohlepe stade. Zaboravi odakle izniknu njegova duša, zaboravi da je samo svjetlo, u toj nepromišljenosti strada mu duša. A ona čineći sto postotno svjetlo pati gubeći sjaj. Zamislite kako bi to bilo da uzmete komad zemlje pa da je prostrete po oblacima, tom se nebo više ne bih divili, tako je i duši nabacana je i uprljana, prekrito joj je ono božansko svjetlo od kojeg je stvorena. A tko je krivac, onaj dio zemaljskog koji čovjeka čini grešnim, prisutstvo negativnih sila crnih anđela. Ima u tome istine, zlo djeluje na dobro, želi ga uništiti, poistovjetiti sa sobom. Ljubomorni su i zavidni na ljepotu svjetlosti, žele je iscrpiti i svoja crna krila osnažiti sa pobjedom i porazom dobra. Ali pogriješi čovjek sam, dopusti da ga zavedu i odvedu od svjetla vlastitog bića. Zapitaju se mnogi kako da vratim taj komad izgubljenog neba, san o povratku u toplinu Božjeg doma, kako da se vratim tamo odakle sam došao na ovaj Svijet. Kako da mi Bog oprosti što sam lupio od pod, slomio ona najdivnija božanska svjetlosna krila, prouzrokovao bol svojoj nebeskoj obitelji, kako da mi se otkupe grijesi, što sada učiniti, je li prekasno za kajanje i otkupljenje mojih grijeha!? A Božansko učenje je to, da nikada nije kasno, ne dok hodimo na ovoj Zemlji, još uvijek ima načina da se promijenimo. Spoznah nakon mnogih duhovnih učenja i vizija, nakon šapata mističnih bića da smo svi mi svjetlosna nebeska priča koju priča Bog. Hodimo kroz to sveto svjetlo u bezbol. Dogodilo mi se sve ovo, sav ovaj nebeski sjaj dok sam prodirala kroz tamu. Shvatih vrijednost duše, ona nikada ne može izgubiti božanski sjaj jer se uvijek vraća ka svome izvoru; Bogu. Divan je kraj ove svjetlosne priče, jer je stvarna, istinita priča protkana snagom Duha Svetoga Šapat anđeoski čujem, osluškujem nebo i pijem svjetlosnu vodu nebesku. Ljubav se zovem i kroz šapat srca govorim živimo bolji život pun nebeske radosti i učinimo bezbolnijim ovaj Svijet surove stvarnosti. I zaspa Vila na srcu čitača na kome se prostrilo vječno proljeće.
SVIJET BOŽANSKE MILOSTI
 
Na svetoj gori Vila se u jezeru nade okupa. I stvori se ona presijavajuća duga na njenim dlanovima. To joj iz očiju nebesko svjetlo sja, obistinila se ona nada, vjera i molitva. Bliješteća nebeska voda ispra «Stari Svijet», stvori se onaj «Novi Svijet» za kojim je Vila čeznula; Svijet vječnog proljeća! Bog joj u život spusti anđele, vodiče duše. U novo kristalizirano nebesko ruho obukoše Vilu, preodjenuše ju u onu svjetlosnu haljinu protkanu ružama. Suze prestadoše teći, anđeo Gospodnji ju liječi. Prošaputaše joj svi nebeski anđeli da joj je Bog otkupio suze i da za nju sprema veliko iznenađenje. To su vječni osmijesi koje će ljudima poput plamićka svijeće u tami poklanjati. Njena duša postala je samo svjetlo, ono iskristalizirano od vjere. To joj bješe nagrada jer nikada nije posustala u svome cilju unatoč okrutnim događajima u njenom životu ona je sa vjerom, nadom i molitvom izbacivala ono bolno trnje iz srca i činila da u njemu raste prekrasni cvijetak nade. Kreativnošću duše, onim plesom nade dozivala je Gospoda svoga, on ju je pratio bolne dane joj nasmiješio. Sa bolom u grudima, sa patnjom u kostima ona se je Svijetu smiješila, Duh Sveti hrabrio je, za nebo sačuvao je. Došao je dan vječne milosti, vječnog proljetnog sunca. Isus je uputio u prekrasna molitvena djela, uzdigla se iz pepela. Bješe usahlih krila, vidite ju sad ona je prekrasna bijelokrila Vila koja svu svoju ljubav daje svima, u ime nebeske ljubavi najmilije. Uz Boga i anđele ona može na kraj Svijeta, čuvarica je tople ljubavi, one iskrene. Nitko joj taj nebeski poziv iz grudi ne može oduzeti, nitko više ne može reći da od bola ludi, da se gubi, jer je njena vjera nadjačala sve boli i patnje. Iz onih mukotrpnih rana pada ozdraviteljska krv, koja se pretvara u prekrasne nebeske latice ruža. Ona ih Kristu daruje, neka njemu zacijele oni ožiljci što su mu pogani nanijeli. Svu sebe dariva, i za nagradu dobiva milostivu ljubav, vječnu, bezgraničnu, ona koja je znala svaku njenu bol i prihvaća je takvu kakva je u potpunosti. Nebeska ljubav je nezamjenjiva, krv božanska liječi. Vila pleše Bogu za ljubav, Bogu Jahvi danonoćno kliče i zora sviće, ona vječita. Budi se svitanje, nema više bolnih pitanja, biti će sve onako kako dobri, sveti, jaki Bog odluči. Njoj je drago neizrecivo je sretna što je osjetila moć božansku u sebi. Trpljenje joj je donijelo nebesku slavu, ona slavi BOŽJU LJUBAV, ljubi ga želi ga slaviti dovijeka. Nema ljepše ljubavi doli one iskrene, blagoslovljene, ona koja ju nikada neće iznevjeriti. Bog ju voli, ne sudi joj. Jer zna, on uistinu zna da je ona ona Dobra Vila što je more suza lila da bi blagoslovljena u svom hodu bila. Isus joj daruje onoga koji je danonoćno čuva, njen Anđelak u njenom je neprestalnom hodu. Ta Vila postala je sretnica, patnja ju je prosvijetlila, ozdravila onaj duhovni dio nje, pri zatvaranju očiju vidi svete slike, anđele koji joj prilaze. Jednom davno nacrtala je prekrasnu anđeosku ženu, sad zaista ta slika liči na nju. Ona ima ona duhovna krila vječne ljubavi koja daruje svima, a posebno onom svom plemenitom anđelu plavetnih očiju, koje neprestalno vidi pred svojim duhovnim očima. Hodi putevima zemaljskim, a dobro zna da je već odavno nebu pripala. Tu je ona Svijete, na pravi put da vas usmjeri, svakom od vas sreću zaželi. Ona vam je najbolja prijateljica svima, ona je ona koja nosi sunce u očima, i te zračice ljubavi poklanja svima. Toliko svete ljubavi u njenoj duši ima. Ona jasno prenosi Gospodnju poruku spasenja, spasiti će se svi koji hode u istinskoj vjeri, nadi i molitvi, i oni koji nikome nisu zlo nanijeli. I kaže vam; « Ovo Je Svijet Božje Milosti, Još Uvijek Se Možete Pokajati I Uputiti U Vječne Odaje Rajske, Ovo Je Sve Prolazno, Zlato, Novac, Dijamanti I Rubini Biti Će Pod Zemljom. Dok Je Očeva Slava Vječna, Ona Pruža Neizustivo Bogastvo Sreće Duši. VJERUJTE Mi Gore Među Oblacima Postoji Onaj Zlatni Grad Božji, Svi Dobri Anđeli. Pođite Putevima Istine, One Božje, Isusove. Ne Zaboravite Da Onaj Tko Ide Protiv Božje Volje, I Ugađa Samo Svom Tjelesnom Biću Pada U Vječni Pakao. Vječne Su To Muke, I Nema Izlaza Kada Dođemo Pred Božji Sud. Po Isusovim Mukama Mi Smo Spašeni, Ljubimo Njegove Svete Rane, Tek Tada Božje Milosrđe Će Se Izliti Na Naše Duše I Blagosloviti Nas U Vječnosti. Onaj Tko Nije Nekome Oprostio Ili Je Učinio Ono Što Zna Da Je Grijeh Neka Prosi Milost, Oprost Božji.» Sve mi se čini da ta vila ljubavi zna tajne nebeske, ima one šaptače duše koji joj kažu da se bliži vrijeme BOŽANSKE ISTINE. Sud Gospodnji stići će sve. Ona je oprostila i laži i uvrede, i ono što nije lako oprostiti, ona je čista u svojoj nutrini. Ljubi i kad gubi, daruje i kada nije darivana, i ne traži baš ništa za uzvrat osim iskrenog osmjeha i prihvaćanja ljubavi nebeske. Oduvijek bješe povezana sa Bogom, bila je neshvatljiva sa svojom višom razinom duhovne svijesti od drugih, dosegnula je sada onaj vrhunac koji ju odvodi u Rajske odaje. Misao nebesko zemaljska odvija se u njenom biću, priča vam ovu priču dok anđeo nebeski piše sa njom. Grli je onim snažnim krilima, čini da njena misija ljubavi na Zemlji bude uspješna. I svi oni na Nebu znaju koliko je ona odana Bogu. Sve bi učinila za njega. Poslanica je njegova, uistinu je. Ona ne vidi razlog svoga postojanja doli širenja Božje istine, onog vječnog spasenja. Idite za njenim krilima ljubavi, idite i bližite se Bogu. Kada dosegnete onaj vrhunac duhovnosti koji je u njoj zasjao nikada se nećete rastati od vjere i Boga. Nikada nećete ni u najtežem trpljenju reći; Gdje je taj Bog, zašto me ne spasi više!? Vi ćete u tome trenutku samo reći; O kako je milostiv moj Bog, on meni daje do znanja da ja postojim, da sam živo biće i da uz vjeru i molitvu umijem trpiti bol i darivati Svijet ljubavlju koju mi sa Neba odašilje Bog. Uzmite taj ključ srca i bacite ga u rijeku, ne treba biti zaključano Bogu. Njemu se treba povjeravati, jer samo on istinski sluša i pomaže u nevolji. On je onaj koji nam šalje dobre anđele i ljude da se približe našoj duši i da im se povjerimo, da si olakšamo patnju. O vidite li kako je milostiv i dobar naš Gospod. Osjetite protočnost rijeke milosti Isusove krvi kako vam kola venama. Vjeruj Svijete, ovo je Zemlja milosti, one Božje. Moj je poziv sveti poziv zapjeva Vila, moj ukras duše je krunica sveta koju prinosim pred Boga, pjevam mu Oče Naš, Oče Moj Hvala Za Ljubav, Hvala Za Mogućnost Spasenja! Zdravo Marijo, Majčice Mila Blagoslovljena Bila Što Si Nam Krista Podarila, Sva Usta Te Slavila! Hodite Svijetom u pobožnom ruhu, onom unutar vas. Hodite zagrljeni spasenjem. Kad Gospod dođe blago vama, Duh Sveti vječno će vas zagrliti u zlatni grad odnijeti među anđele koji vas cijeli život štite i vode. Hodite ćete vi u Svijet božanske milosti prošaputa Vila. Znam da ćete birati svjetlo božanske ljubavi! 17.07.2013. 

CEZARIJA
  
Prozvaše je vješticom, gatarom… mada Cezarija bješe prekrasne čiste duše, posvećena onim zvjezdanim telepatijama. U bijegu kroz crne šume srce joj pretrne i prelomi se bol u padu niz liticu. Tamo kraj ogromnog kamenjara ugleda onog vizionara, čarobnjaka iz svoje mašte. Te mu reče, pa ti si stvaran čarobnjače. O pa naravno da jesam, ushićeno će čarobnjak ispuštajući iz usana čudan sjaj. Cijelim putem govorila mu je da je uputi u neslućene visine, da odluta u one čarobne zvijezde koje su joj prirasle srcu. Obuci mi čarobne cipelice kojima su vezice od onih bijelih oblačaka, spleti mi zlaćane pletenice i obuci u onu haljinu od sunčeve svjetlosti. Pa mi kosu ukrasi onim sjajnim zvijezdama. Pusti me tamo u stazu vječne mladosti govorila mu je čeznutljivim glasom. Tamo gdje će moja ljubav biti vidljiva, kao najsjajnija zvijezda. Želim da me svatko primijeti kako sjam. Daj mi da odem u čarobnu šumu, tamo gdje se životinjski glas čuje, gdje ljubav iz srebrenog slapa života izvire. Sveži mi dušu bršljanom iz tvojih čarobnjačkih očiju, pa je razveži tamo gdje je moja začaranost istina. Sazidaj mi visoke bedeme, pošalji mi onog junaka noći da me pronađe u samoći. U krajoliku ljubavi nek pronađem mir. Vapim pomoć posljednjim otkucajima nade i onim uznemirenim srcem. Toliko traženja milosti i čarobnjak čudo učini. Prostri se zvjezdano nebo iznad Cezarije, zagrliše djevojku sveti dlanovi, oni koji iskre ljekovitim sjajem, Ispi iz onog plavog potoka ozdraviteljsku vodu, duša joj ozdravi, poleti. Nemam više onoga tremora i bola u grudima, leti u beskraju zvjezdica. Noć postade svjetla, neprozirna, plamteća. I vidjeh onoga junaka noći kako je doziva; draga dođi! Ubere joj žuti cvijet punjen medom, te ga pomiješa sa cimetom, prisloni joj ko kap rose ljekoviti sastojak na napukle usne. Cezarija se nastavi smijati, ali ne kao prije. Smiješila se je snažno, osjetila je po prvi put što je to sreća, ona istinska. Cezar sam tvoje duše prozbori glasno i prisloni joj glavu na bolne grudi. U taj tren prestadoše sve duševne i tjelesne boli njene. Niz lice joj padaju latice bijele, Cezar joj ispuni želje. I dođoše one kočije sa krilatim kočijašima. Cezarija shvati da joj je ime prorokovalo sudbinu. Imenjakinja je svoje zvjezdane ljubavi. Od nekuda se pojavio onaj čarobnjak, tek je na tren škicnuo u čaroliju njihove ljubavi, bio je zadovoljan i sretan što se je djevojka probudila u očima boje zvijezda. Od nekud je granulo sunce, na Cezarevom dvoru okupile su se mnoge sluge. Cezarija ih pozdravi i zamoli svoju ljubav da ih pusti u Novi Svijet, nek idu i šire svoje horizonte rekla mu je smiješeći se, tko bi tom osmijehu odolio!? Sluškinja Penelop bila je ona koja je oduvijek znala da će doći ona koja će njihovog vladara promijeniti, znala je da mu treba ljubav. On bješe onaj nesretnik u ljubavi, onaj koji je ustvari sve davao za ljubav, a nikada je nije dobivao. Sa onom neopisivom radošću na licu Cezar zagrli Cezariju i kaže nježnim glasom; O ljubavi moja iskrena mila, da samo znaš koliko sam noći proveo u sjaju zvijezda tražeći tvoj lik…imao sam neke vizije da negdje jesi. I sad kada si uistinu tu želim ti reći da si moje najveće životno bogatstvo, moja utjeha i nada za vječnost. Zbog tebe se ne bojim stati pred Boga, znati će zašto sam ponekad bio srdit, nezadovoljan. To je bilo zato što si mi ti falila. Da samo znaš koliko sam dugo čekao ove tvoje riječi; «Sluge odlazite, ja sam tu da mu sa ljubavlju prinesem sve što mu treba». Iste se duše pronalaze, vezale nas one dugine boje srca prozbori ona umiljatim glasom. Sluge se zahvališe na milosti, Cezarija im još podari novca, zlata i dukata, to im sada u velikoj mjeri ne treba, jedno su drugom najveće bogatstvo. Oni su one duše koje se ljube istinskim žarom dobrote, svom predanošću jedno drugome. Dvor nekoć bješe bez cvijeća i vrtnih figurica, ona se je za svu ljepotu njihovog kraljevstva pobrinula. Posadila je prekrasne ruže, ukrasila vrt anđeoskim figuricama. Oformila je sve onako kako je godinama zamišljala. Sve njegove misli bile su i njene, ostvarile su im se želje. I da znate ostvario ih je isti čarobnjak. On je ustvario bio njihov dugovni vodić kojeg im je Bog namijenio za konačan susret. Znate što se dogodilo sa onim ljudima koji su joj lažno sudili, oni su pali u vječni bezdan. Nisu se pokajali za svoje grijehe, mada im je Bog htio pomoći. Dopustili su da padnu u ponor tuge, mračnim silama koje su im zarobile srce. Cezarija je napokon pronašla mir i onaj potok čarobni, gdje napaja žedne usne. Taj potok je na usnama njene ljubavi. Jedno su drugom bili potreba, međusobno se nadopunjuju, ispunjuju si dušu onim uzvišenim osjećajima za bliskost. Vratila mu je snagu u srce, kao i on njoj na onoj sudbonosnoj zvijezdi na kojoj su se prvi put susreli. Živjeli su sami neko kratko vrijeme, dok na Svijet nisu došle dvije prekrasne djevojčice. U očima su stopile svu ljubav majke i oca. Kosa im bješe crna na majku, a oči plave na oca. Njihov život postao je potpun. Posvetili su se brizi o svojim djevojčicama. Krstiše ih pod svetom planinom Gospodnjom. Nadjenuše im imena po sebi, to su imena koja su ih vezala u ljubav. Zarija I Cezarina ogledalo su njihove duše. Presijavaju se te zvjezdice, da se nikada ne zaboravi koliko su se voljeli. Njihova ljubav sja, pogledajte gore kad zatreperi obitelj nebeskih zvjezdica. 8.04.2013. 

BIMBINA TAJNA
 
Živio jednom davno na ranču Leinog djeda divan konjić Bimbo. Nije on bio poput svojih braća i sestara, on je bio poseban po tome što se rodio sa jednim rogom, grivom boje duge i plavim očima. Zaista, bio je jedini u Svijetu takav, sve se činilo kao da je izašao iz neke bajke i oživio za dječju radost. Ali nisu to bile jedine njegove ljepote, imao je on srce čuvara, bio je tajni čuvar dječjih snova. Često su mu prilazili djevojčice i dječaci i na uho mu šaputali Bimbo dragi moj konjiću reci mi tajnu. I šaputao bi im putem srca ono što su željeli znati, ostvarivali su zanimljiv kontakt. Mi odrasli i ne pojmimo koliko toga krije dječje srce. Budući da je Lea bila ponosna vlasnica, rado bi se sa prijateljima uputila u obližnji šumarak jašući svog dragog Bimba. Onda bi on počeo juriti hitro dolinama, kosa bi joj dodirivala oblake i činilo joj se kao da rukama grli Sunce. Prijatelji su je zapitkivali; Možemo li mi jahati, i mi bi dodirnuli Nebo!? Još samo malo uzviknula bi i uzda od svile dala bih u ruke jednom po jednom. Konjić je jurio, dječji osmijeh darivao mu je krila, iskrila su i krasila čitav ranč. Pčelice su u obližnjoj šumici vrijedno ispijale cvjetni sok da bih na kraju sakupile med za zdravlje djece. Nakon igre iz košnice bi uzeli medeno saće, a Leina baka bi im spekla domaći kruh. Najeli bi se, a prije svega zlatnožutog sijena i zobi dali bi razigranom konjiću da mu zahvale na prekrasnom letu i igri. Osnaženi, bili su spremni za nove pustolovine. Bimbu su od velike ljubavi izrasla ogromna krila, izrastao je u prekrasnog snažnog pastuha, divili su se njegovoj ljepoti i snazi. Tog zimskog jutra priredio im je iznenađenje. Kada su ušli u staju, iza njega su bile ogromne srebrene saonice ukrašene bršljanom i toplom vunenom dekicom. Sjednite i polijećemo u Grad jednorogih bića. Zaista sada znamo zašto si tako poseban, pa ti si božanska plemenita životinja koju vodi Božja ljubav, zato nam se toliko raduješ povikaše svi u jedan glas. Jesam, imate dobar predosjećaj draga djeco odgovori im Bimbo. Vidjet ćete što vas očekuje. Ushićena djeca nisu mogla dočekati da polete. Odjednom su zatreperila Bimbina krila, sjaj svih duginih boja opio ih je i uspavao, letjeli su dugo, jedan dan i jednu noć… Pri spustu su otvorili oči i rekli zar smo već stigli!? Bimbo se samo nasmiješio, zarzao i rekao, zahvaljujući čaroliji jesmo! I otvoriše se kamene zidine, slapovi punjeni plavim svjetlom potekoše u doline. Sve bijaše mirisno, prepuno leptira i krilatih bića. Koliko ti Bimbo imaš braće i sestara uzvikah Lea sa ostalom djecom. O kada bi mi bar imali toliko puno! Uzjašite me kazah im i sjedoše na snažna leđa. Proveo ih je kroz rajski vrt jednorogih. I kazah im, dječice vidite kako je malo potrebno za ljepotu, sloga i mir su put do sreće. Ovdje je vječno proljeće jer nema nemira kao u Svijetu odakle vi dolazite. Zato sam i stigao na vaš Svijet da budem vaš čuvar i šaptač o istini. Uvijek sam znala da si poseban i da dolaziš iz nekog tajnovitog mjesta reče mu Lea, ali ovo je iznenađenje nad iznenađenjem. O imam još jedno iznenađenje za svakog od vas kazah im tiho; Vidite li kraj onog jezera, da ondje gdje plivaju labudovi. Tu u njemu raste trava kojom se hranimo kada dolazi vrijeme naše promjene. Došao sam vam reći da je danas dan kada ću ja po prvi put kušati tu travu. Ta trava dati će mi moći, velike moći koje želim podijeliti sa vama. Zato sam vas poveo. Koje moći Bimbo, da li mi to tebe sanjamo, ne nije ovo san ovo je tajna između mene i vas kazah im. Lea, zaroni u jezero i načupaj mi trave, ali ja ne znam plivati još sam malena reče mu. Znaš, samo skoči u vodu reče joj, i Lea ga bez pitanja posluša. O pa ja znam plivati uskliknu punim žarom. U našoj zemlji želje se ispunjuju istog trena kazah joj. Sada kada sam kušao travu dobio sam nove moći, hvala ti Lea gospodarice mala na vjernosti. I svu djecu nagradi novom odjećom budući da su bili siroti, djevojčice ukrasi nakitom o kojem su maštali, a dječacima pretvori one igračke o kojima su maštali. Što još želite pitao ih je, djeca su bila toliko dobra da su rekla da žele samo njegovo vječno prijateljstvo. Tada ih on još obilnije nagradi i kazah da će svatko od njih dobiti posebno svjetlo kojim će moći liječiti životinje i ljude kada odrastu. Dugine boje su nas spojile i vječno vezale, sjedajte, sada možemo kući. Lea ga zatim upita , a kako ćemo upaliti to svjetlo, lako samo recite moje ime, ja sam vaš čuvar. 

MJESEČEVA KRALJEVNA
 
Zazrcalila se vilinska duša na mjesečevoj svjetlosnoj tinti. Stopila se sa božanstvom. I vidjeh ona čarobni zamak koji se podudara sa onim neslućenim božanskim visinama, vidjeh kako su joj oživjeli svi oni junaci njenog srca. I otvori se nebo, zapucketaše anđeoska krila, dušu je Vila u njih skrila. Udomila se tamo gdje je vječno čuvaju sjene ljubavi. Otkrih čaroliju, ljubav je ta čarobnica koja ju oživi. Princezo mala Mjesečeva kraljevna si postala prošaputaše mjesečevi stražari. I ona osjeti protok suza radosnica kako joj se slijevaju niz užareno srce. Plamtim od užarenog sjaja nebeskog blagoslova. Vidjeh onaj nebeski slap koji je ustvari njeno nutarnje carstvo, vjerovanje. Sve one zemaljske suze pretočene su ovdje, da bih im se sad divila. Kakvog li su sjaja, baš onog bisernog, rajskog. Molila je za njih i gle obistini joj se svaka njena molba. Uđoh u Svijet duše, u onaj biserno plavi sjaj koji svetost slavi. Duša joj posta nebeska kraljevna, zvjezdolike krijesnice ukrasiše joj kosu, anđeli joj obukoše onu neonsku haljinu od svjetlosnih ruža. I odvedoše ju u onaj hram Gospodnji u kojoj su se prostrle sve njene želje. Ono ultra ljubičasto svjetlo, odvelo ju je u neka bezvremenska galaktička strujanja. Sve bješe trodimenzionalno, opipljiva bješe i ona svjetlost, sve željeno ustvari bješe stvoreno od vječnog svjetla. I ljubav koju je grlila bješe od svjetla, onog rajskog blagolsovljenog. Obistini se ono skriveno u najtananijem kutku njene duše, anđeli joj prilaze i kažu poleti. A ona onako začuđeno kaže; kako da letim anđeli, krila su mi na Zemlji ukrali! A oni se nasmiješe i kažu joj po tiho; Osjetiš li pucketanje na ramenima, osjetiš li kako ti izrastaju krila anđela!? Vila zadrhti od radosti, i prije nego je uspjela odgovoriti izrastoše joj ogromna snažna krila prepuna duginih boja. U let se vini prošaputaše nebeski svjetlosni putnici, misli su ti upravljači krila. I osjetih nadnaravne moći u beskraj Raja će poći. Eno je lebdi, iskri joj iz krila. Ne šuti više ono sjećanje, jer sjeća se samo lijepoga, otklonjena su joj tugovanja, živi radovanja. Postadoh ona koja budi zaspala srca, postadoh ona koja sve daje za ljubav. Zemaljski grad u kome je živjela postao je njen, ona mu je kraljevna, čuvarica. U rukama joj procvjetaše rajske ruže, blagoslivlja sa njima svaki dom. Iz očiju joj isijava božanska ljubav, poput sunca se te zrake ljubavi šire na Svijet. Osluškuje one koji tuguju pa ih prekriva svojim duginim krilima, utješiteljica im je postala. Udahnuli su mnogi zrnca leda, onu tugu prejaku, a ona ih pretvara u ona sveta zrnca nižući ih u perlice od kojih pravi svete krunice i moli za njih. Svjetlosnim prekrivačem ljubavi prekrila je krovove kuća, svima je toplina na duši, nema bola da im snove ruši. Uz zarasle ceste ona posadi prekrasno cvijeće i spoji onaj napukli asfalt. Nježno uz grudi privi onu napuštenu djecu te ih smjesti u katolički dom sestrinske ljubavi. Iz studenog zdenca zakala ozdraviteljsku vodu vječnoga spasenja i darova je svima koji su iznemogli. Tog dana oglasiše se zvona, poče sniježiti, djeca povikaše; eno vile, Mjesečeve kraljevne. Ona posta vidljiva svim nevinim srcima. Hodi sa njima, smješi im se, oni joj šapuću želje iskrene. A onda se ona u Nebo vine, u Carstvo svojih svjetlosnih bića, odvode je do Boga. Ona moli za njih, Gospod im želje obistini. Stvorena je za čistu ljubav i sreću, za nebeska prostranstva i utjehe, srca iskrenog vječni blagoslov Svijetu dariva. Mjesečeva kraljevna na presijavajućem Mjesecu pjeva pjesmu života. Pjesma odzvanja nebesima i zemaljskim prostranstvima. Začarana Mjesečevim sjajem spojila se sa vječnim Rajem. Pogledaj svjetlo nebesko noću, pogledaj Mjesečev plamtaj, to se Mjesečeva kraljevna presijava i vječni blagoslov ti dariva. Kažu da se često sa nebesa spušta na svom Vrancu nebeskom, onaj tko ih vidi taj ima čisto srce i pripasti će ubrzo rajskim dimenzijama. Mnogi su je vidjeli kako plete pletenice svom Vrancu, pa ih ukrašava sa šarenim bisernim perlicama koje donosi iz morskih dubina. Vjeruje se da je njen glas čest u snovima. Posjećuje dobre duše tamo u tajnom prolazu u koji duše odlaze dok spavaju. Tko u snu pomiluje krila njenog Vranca, osjeti neopisivu snagu u srcu koja se presijava u očima kada se probude. Bješe toj Mjesečevoj kraljevni kruna od zlaćanih zvijezdica, a u ruci nosih svjetlosni mač u obliku polumjeseca, njime je štitila Svijet. Njoj bješe sudbina tamo gdje postoje rajske dimenzije i oni anđeli koji su je bodrili dok je u molitvenom ruhu Svijetom hodila. Crkva joj je oduvijek bila utočište, a ona sveta vodica melem na rane. Zaista ta djevojka postade Mjesečeva kraljevna koja svoja krila puni Mjesečevom svjetlosnom tintom. Mjesec joj je kraljević , energizira ju i daje joj snagu. Učini ta djevojka vječno proljeće u gradu svoje zemaljske mladosti. Obistinilo joj se sve, postala je Mjesečeva kraljevna koja od ljubavi ne odustaje, koja joj se diviti ne prestaje, svu sebe Svijetu daruje. U tom plavetnilu njen je dom, obožava hvatati valove mora, čekati kako se budi zora. Ona ti pjeva pjesmo o darivanju i ljubavi koju ti daruje sa svoga nježnog dlana istine. Daruje ti čarobne moći srcu, svu onu utjehu koja ti je potrebna dok samuješ. Pozoveš li je nikada nećeš biti sam. Ona istiskuje negativne misli, darivajući ti vječno svjetlo dobrodošlice. U rukama ti nosi dijamant svoga grada. Daruje ti ključ svog srca, svatko je u njega dobrodošao. Položi svoje brige Mjesečevoj kraljevni, ona je ona koja se druži sa onim svjetlosnim bićima koji su joj pomagači. Pomoći će ti. Zagrliti će te i utopliti svojim beztežinskim utješiteljskim krilima, darovati će ti vjeru, onu istinsku kao iskru spasa. Spoznaj je kao svoju, jer sama pomisao na nju je njen let ka tvome srcu. Ona je ona kojoj Mjesec priča o Bogu, o onoj neiscrpnoj svjetlosti. Često odlazi na presijavajuću rijeku u blizini doma svog, tamo gdje ju čeka njen anđeo. Plove rječicom ljubavi, osmjeh i blagoslov si daruju, sretno žive u miru i vječnoj ljubavi koju nesebično daruju svima. Duga je ta rijeka sreće, to je rajska rijeka ljubavi koja joj neprestalno protiče srcem. Za nju se otvoriše nebeske riznice znanja, upi u dušu sve ono zapisano u svetoj knjizi vječnog života. I ako osjetiš vjetrić lagani, možda to nije samo vjetar. Možda je to Mjesečeva kraljevna došla da ti daruje zvijezdu sreće! 25.04.2013.
 
UPISAN NA DLANOVIMA PTIČJEG SRCA
 
Ptica mi sletjela na dlan, drhtavi dlan sklopljen u molitvu . Zapjevala mi je istinitu priču o mojoj sudbini. Rekoh joj ptico mala otkuda ti u ovoj prohladnoj zori što me mori!? Jesi li i ti tužna, zrncima zaborava da te nahranim bili to možda htjela!? Ovdje sam da bih ti otpjevala život, prenijela vizije, nije zaborav za nas dvije! Lice se moje nasmije, prozborih ptico pjevaj mi, utješi me ti! Zvijezdama si se divila, usnula bih sa tamom i bolom, znaš li da više nema noći ti ćeš u sretnu Zemlju doći!? Ali nemam ja moć, nemam mogućnosti da krenem daleko! O malena, ne brini tvoje tijelo ostati će tu gdje je, ti ideš na ono nutarnje putovanje. Ono je temeljno da bih savladala zemaljske strahove. Okupaj dušu u svjetlosti, miru i ljepoti. Putujući vlastitom nutrinom pustiti ćeš sveto svjetlo da ti kola venama, zacijeliti ćeš si rane. Ti si ništa drugo doli cvijeta nebeskog, slobodna si kao rijeka, kao potok koji o velikim prostranstvima šapuće. Zavoli život, prilike što ti Bog šalje u srce. Postoji onaj tko sa tobom suosjeća i dijeli svaki trzaj. Tvoja je bol, njegova bol. Šireći osmijehe, širiš ljepotu njegovu, sveprisutan je na obali tvoje duše. Lahor svježi mirisni postoji. Ispiši telegram srcem, primiti će ga srce željno poruke. Mislila si da postoji tužna ljubav, o ne mila; postoji samo lijepa ljubav! Ljubav ne poznaje bol, a ti nju imaš. Zavoli trag nade, postojanje u kojem traješ. Vidjet ćeš kako ti u susret hrle blagodati i sve one vrijednosti koje te čine sretnom. Bol je nezadovoljstvo skupljeno u tijelo, srdžba na život. Otpusti to, kažem ti dušo pjevam ti cvrkutom rajskim da svaka rana hlapi u molitvi. Otpusti negativnosti, živi ljepotu i raduj se samoj pomisli da si stvorena iz ruku dobroga Oca. Tvoja žalost i njegovo srce vrijeđa, ne čini to, jer te tvoj Otac neizustivo grli i ljubi, On te dušo obožava. Šalje ti mene, nije li to dokaz njegovog postojanja i nagrade tebi za godine bitke. Znam, boli te nepravda koja ti je srce probila. Ali gle, ti si dozvala molitvom mene. Svjetlosnim krilima dirigiram ti, a ti sviraj melodiku duše slušaj! U očima ti je plamtaj, isijavaš one zvijezde kojima si se u tami divila. Vidiš koliko te Nebo ljubi! Zemlja svjetlosti je tvoj dom. – Poleti ptico hvala ti! Zagrmi, budim se, na stolu ruže crvene mirisne. Poruka umotana u rolicu isijava svjetlosnu toplinu, otvaram snena pisamce. Zlatnim slovima piše; Ljubavi, znam da si usnula rajsku pticu, golubicu! Sanjao sam je i ja! Znaš upravo sam se uputio u prodavaonicu sa pticama, kupiti ću dvije, nositi će naše ime! Ova ljubav je vječna, blagoslovljena. Ti si moja voljena. Srce mi je kao Sunce od kada za tebe znam, riješio sam se okova i boli moja jedina. Zemlja tame više nije dio nas, pronašli smo spas u Zemlji isijavajućeg blagoslova Neba, ova je ljubav sve što nam treba! Zemlja Sunca i rajskih ptica je naša sudbina. Noć je postala svjetla, od tvojih zvijezda u očima vidi se sve. Sunce ne gasne u srcu mome. Vječan je smiješak što nas spaja, mi smo duše iz Raja. Čekaj me, ne idi nikuda vani kiši moja voljena. Budi mi utopljena, brzo se vraćam. Napokon nestrpljivo more i rječica skupa. Ovo srce mi snažno lupa, jedva ga čekam vidjeti u njegovom zagrljaju vječno živjeti. Sada su njegove ptice naše ptice. Možemo skupa u ocean ljubavi. Zaškripiše vrata, On sav ko od zlata iz očiju isijava Sunce. Voljena evo me, jeli se naspavalo zlato moje!? O najdraži jesam, čudesni sanak sam usnula, ime ti izustila. Želja mi se obistinila. Hvala na cvijeću najdražem, cijelo jutro dušu ti mirišem. Mali znak pažnje voljena moja, donio bih za tebe sve ruže rajske da krase te! U topli zagrljaj dođi, dušom mi poput slapa nježnog prođi! U toj milini opijajućeg sjaja uputismo se na vrata Raja. Ondje su one dvije ptice što ih je kupio, pjevaju o nama. Duga vječnosti nas spaja. Kupio sam ih i pusto u Nebo za nas, neka budu slobodne i vječne reče mi moje milo! Dobri moj Anđele koliko plemenitosti u tebi ima, tim pticama nikada neće biti zima! Naravno da neće voljena moja, u srcu našem vječna je toplina i sloboda. Opila si me tim svjetlom svoje ljubavi, tim krilatim srcem najljepšim. U njemu su moje planine i najviši vrhunci, u njemu spava i živi moje sve. Od te ljepote srca tvog ja drhtim, smijem se vječno tvoj ostajem. Moj si put i moja misao, moga života smisao. Mjesečevi zlatnici u tvojoj su kosi, i smaragdi u očima poput zvijezda sjaju. Ljepoto moja, beskrajni zagrljaju. Volim te, izgaram u dodiru duše tvoje! Sav život moj protkan je na dlanovima tvojim. Vidim Anđele presijavaš se kao staza mojih putova, volim sve tvoje, ljubav si najveća moja! U venama mi se sol pretvorila u kristaliće sreće, moje te srce nikada iz zagrljaja ispustiti neće! Savršen je ples, lepet krila naših. Onaj prvi poljubac bješe kao da sam uronila dušu u Nebo. Te usne odvele su me u Raj, u onaj beskraj cvjetnih sokova. Zemlja mi je treperila u ruci, srce mi bješe kao ptičje raspjevano. Njegova radost zavladala je mojim bilom. Naša je ljubav ispunila sve, i one močvare postale su bistra jezera ispunjena blagoslovljenom vodom. Napokon ugrijana svetim svjetlom, onom nebeskom toplinom, istinom u očima voljenim. Vratio mi se okus poslije bolesti ptico Rajska, vratio mi se osjet za ljepotu. Vjetrovi me više ne šibaju, on me u povoj svoje duše stavio. Hvala ti Božja ptico što si se uputila k meni, oživjela mi one nutarnje vizije koje su postale moja zbilja duše. Ovaj san je vječan, trajan, neuništiv. Živa je ljubav ona nikada umrijeti neće. Dajem ti krila prošaputa ptica, ti si ptica ljubavi, golubica goluba svoga! Kuda ćeš ti ptičice!? Nikuda u tvome srcu vječno ću pjevati, ti širi krila ljubavi. Iz nutrine sam ti došla tu i ostajem, zajedno ćemo širiti vizije nebeske. Zar te nisam sanjala samo, nisi ja sam java u tebi rajska ptica spava i budi se u isti tren kada i ti. Od Boga je taj pjev, od Boga su ti poslane vizije sve, živi ih, živi osmijehe! «Koja čarolija tajno nebom punjena, duša mi je pjevat počela samo da bih tebe pronašla.» Vrijeme je stalo otkada znam da si tu, u srcu, u udahu i izdahu. Na dlanovima ispisah koliko te ljubim, koliko mi značiš i ti položih zapise svoje na dlanove moje koji te obožavaju i vole. Sa tobom je dobri moj Anđele vrijeme stalo, snagu mi je dala ova ljubav sveta. Presijavaš se , blještiš, zrcališ se u meni posebnim žarom nebeske ljubavi. U tvojim očima sva moja radost počiva, ogledam se u tom moru dubokom, kristalnom. O tebi mi srce pjeva, o tebi mi duša sklada najljepše stihove, probudila sam te! Jesi jedina, mi smo si sudbina prošaputaše najljepše usne pamučne. Dodirivale su me sa toliko snage, sa toliko mekoće oblaka spužvastih snenih. I osjetih ruže na tim usnama, osjeti mirise Raja. On je onaj koji ljubi beskrajno. Šutnjom mi govori, razumijemo se dodirom iskrene ljubavi. On je onaj golub anđeoskih krila u čijem je srcu sva moja milina, podudaramo se u potpunosti, cvrkut je identičan što srcem nam iskri. Bliski smo, najbliži u ovoj molitvi zahvale Bogu vječno ćemo živjeti. Divno je prisloniti svoje linije života na dlan voljenom. Dlan na dlanu, linije su izjednačene, u potpunosti se poklapaju linije zdravlja, karijere, života i ljubavi. Sad znam postojali su dani u kojima je pisana naša sudbina, vjera nas sačuvala jedno drugom u otkucaju srca, u prekriženim dlanovima. Piše, neprestalno mi po srcu piše pisma, nama je svaki dan Valentinovo. On je moj Anđeo Valentin, ja njegova Vila Valentina. Tako se nazivamo iz milja. Svaki dan slavimo ovu ljubav svetu, ovu čarobnu pticu što se ugnijezdila u našim srcima. Ptica mog srca kao nikada maše krilima, čini me živom jer on me voli, ljubi, cijeni, poštuje, blagoslovljen je svaki tren sa njim, uvijek je tu imam ga za vječnost. Nutrina naših duša zbližila nas, postali smo jedno. Živimo kao dva svjetlosna bića, a nikada nismo bili sretniji na Zemlji. Tama je zaboravljena jer smo jedno drugom Zemlja svjetla i ljubavi. Bog nas učinio sretnim ljudima ispunivši nam dušu svojim blagoslovom. Osjetio je moje dlanove, sanjao me. Znao je gdje se krije ona što ga neizrecivo voli. Dlanovi punjeni svetom svjetlošću čine me živom. Vrtovi zemaljski sada izgledaju kao rajski, u zjenici oka njegovog vide se moja krila. Moja se misao istog trenutka stvara u njegovom srcu, širi krila i grli me. Krila ljubavi ko ljiljan bijeli mirisni grle me, čine potpunom. On kaže; Rubinom srca svog kruni me, bistra si voda mog korita duše ko golubica širi svoja krila, štiti me. Lijepo je kada ti kiša liči na kristale, kada ti se u srcu krila voljene jave! Rascvjetanim vrtovima, stisnutih dlanova hodimo ka vječnosti, ubiremo jedno drugom kupine. Živimo jedno za drugo, živimo ono sanjivo u potpunosti. Vedro je nebo lice naše, veselo poput najljepšeg osunčanog dana, nikada više sa suzom u oku, nikada ptica neće pjevati sama. Imam ruke koje liječe, imam pogled koji je zimi moje ljeto i proljeće. U svetom trenutku postala sam žena, ona koja je tragala za izgubljenim snovima, moja ljubav je nađena. Dvorac života našeg sja, ključeve nam Bog dadoh. Otključali smo rizice tajni. Saznali smo da se ljubav u nutrini događa, i isijava na površinu. Svjetlo duše pozvalo ga u moj život i zadržalo za vjekove. Slavim ga, slavi me! - Bio je čudo, ostao je čudo koje me je obasjalo trajnom svjetlošću. - Volim je, ona je svjetlosna čarobna ptica koja je izišla iz duše moje da mi pjeva o ljubavi . Upisan sam trajno na dlanovima ptičjeg srca! 17.01.2014.

„INSPEKTORICA SVJETLOSNOG IGRAČA“
 
Probudio ju je zvuk mobitela, tada se oglasilo i njeno ustreptalo srce zapitavši se; „ Tko me zove u ovako kasno doba, jer sat je pokazivao 4:00. Hitan slučaj poštovana istražiteljice, začuo se glas identičan njenom šefu sa druge strane. Te je uzbuđeno rekao; „Tokom večeri na mapi satelita pokazao se ogroman svjetlosni predmet, mislim da je to jedna od važnih fenomena, koji će nam dokazati da postoji Svijet izvan ovoga. Prozborih; „Mislite da napokon imamo neke vidljive vanzemaljske znakove!? Na to će joj gospodin Paul; „ Ne da imamo samo znakove, već i poruke koje daju jasnog do znanja da nas prate žitelji sa planeta Neverus“ . U redu, stižem uzbuđeno mu je odgovorila i hitro se obukla. Upalila je automobil i žustro krenula u Centar za istraživanje nadrealnoga, gdje radi već nekih deset godina. Vozila se je dvadesetak minuta, sve dok nije stigla do svoga parkirališta gdje ju je čekao stražar Lukas. Parkiralište je bilo prepuno šljunka kojeg je obasjavala mjesečina, ali na neki mističan način. Pozdravila je stražara i rekla što se zbiva u uredu. Bio je ushićen i rekao; „ Idi unutra, tu sam da sve nadgledam.“ Potrčala je i u tom trku pala niz stepenice, ostavši bez svijesti jako dugo. Sve čega se sjeća su automobilska svjetla, lavež psa i pucanj te Lukasove bliješteće oči koje su ju uvukle u sebe, izgovorila je te zadnje rečenice u mojim inspektorskim rukama. - Pištolj je tu, ali gdje je krivac!? Što mi je sada raditi, tijelo mora ići na obdukciju, moramo istražiti tko je ubio tu ambicioznu istražiteljicu! Sumnju je proudio Lukas, ali on je istog trenutka na zapisnik rekao da je dotrčao sa kapije kraj koje je čuvao poslovni objekt, i da ju je pokušao osvijestiti, nikako ne nauditi. Vidio je automobil koji je došao sa suprotne strane ograde, koji je ubrzo brzinom svjetlosti nestao . Šef Paul je rekao da ju nije zvao, jer je u gradu nestalo struje i bila je strašna oluja koja je pokidala telefonske žice i nikako nije bilo moguće da ju zove zbog nemogućnosti uspostave poziva. Mobitel nema. Tko ju je onda zvao!? Bilo je veliko pitanje, jer na njenom mobitelu pisalo je samo „Tajni broj“. Gospodin Paul rekao je da ga je netko odglumio, i da je ona nasjela na poziv, jer iz firme također poziv biva skriven. - Upitala sam, što je sa ostalima radnicima, jesu što vidjeli!? Tajnica Dorin drhtavim glasom govorila je da je pronašla pištolj kada je izišla van. Rezultati nalaza bili su da je na obaraču njena krv. Ona tvrdi da joj je od šoka potekla krv iz nosa i otuda su lažni dokazi. Nikada nebi mogla ubiti svoju najbolju prijateljicu i radnu kolegicu, ona joj je bila svijetlo u tami. Odjedanput se približava gospođa sa djevojčicom, te mi govori; „ Gospođo sinoć je moja djevojčica kroz plač govorila da je vidjela kako se neko svjetlosno biće provlači kroz sigurnosnu ogradu i ubija neku ženu. Mislila sam da je imala noćnu moru, ali kada sam vidjela vaše inspekcijsko vozilo i sve ove policijske automobile, a uz to i vještačka i pogrebna kola, shvatila sam da moja malena nije sanjala, već da je vidjela ubojicu. Nadam se da će vam pomoći u istrazi. Hvala što ste mi se

ANA I EMANUELA; "Razgovor tijela & duše"
 
Postoji djevojka, žena koja je u duši djevojčica začarana anđelima. Njena ljubav bješe idealizirana kao netko sličan njima. Satkala je mnogo pjesama misleći o njemu, zazivala mu krila, uz te misli sretna je bila. On se je uistinu pojavljivao na rubovima njenog srca. Bješe to srce nadljudsko, opito nebeskim odajama i vječnim vizijama Raja. Dan otvaranja «Nebeske Akademije» bio je kada je napokon shvatila da je zarobljena u tuđem tijelu, koje trpi užasnu nepravdu, osude i bol. Bila je čista suprotnost od svega toga što joj je tjelesna bol činila. Širila je božansko znanje o onom Svijetu koje nije ni malo ličilo ovome. Savršena ljubav, rajske poljane, molitve i utjehe i samoutjehe bile su joj izlaz iz tame. Da, zvala se Ana. Mnoge je grlila pjesmom srca, darivala rime, tješila ih čak i kada je najuplakanija bila. Shvatila je da je drugačija, da ima nešto u njoj što je dar od Boga. Kakav je to osjećaj o samo da ste na sekundu ovdje unutra, osluškujete kako srce lupa, a ujedno se tople kapljice suza sljevaju na mene. Ja "djevojčica Emanuela" sjam kao zvjezdica nebeska u ovoj unutrašnjoj tami, ne dam da Anu patnja do kraja rani. Pokušavam ovom tijelu napadnutom, osuđenom…o da samo znate kako ga pokušavam trgnuti. I uspjevam itekako, uz pomoć nebeske strane mene. Počela sam bol i osude pretvarati u nebeske zapise. Svoju bol pretakala u najdivnije slapove pjesama. Mnogi joj se obratiše, s pitanjem otkuda ti taj pjev duše!? Odgovori; O ne pišem ja sama, tu u srcu mom anđeo nebeski spava. I vile divne moje koje mi dušom plove.Nebeski šapat mi je neprestalno u grudima.Mnogi se obradovaše, nekima se srca polomiše…Ali ne nije zaspala Ana, probudila je pjesma Anđela čuvara. Saznah da uz sebe ima mnoge dobre ljude kojima će pjesme pjevati, Nekima rane cijeliti, neke obradovati, neke dušom grliti, pjesmom ljubiti. Postadoh darivateljica nebeskog svitanja, postadoh u potpunosti sluga Božja, šaptačica anđela. U moje nebesko kraljevstvo duše uđoše mnogi, svima sam duplikat ključa dala. U nebesku akademiju uputili su se mnogi koji su mi slični. A bješe vas mnogo koji su ulazili u moje malo Zemaljsko - Nebesko kraljevstvo bez da bi rekli i riječi… bješe im važno samo da su me pronašli, bješe im osjećaj na duši kao da su pronašli komadić spuštenog neba na Zemlji prošaputaše anđeli. Poneki crni anđeo znao je doći u mome Svijetu isplakati oči. Bilo je i onih koji su mi carstvo htjeli srušiti, ali njih ne želim isticati, nevažni su u ovoj božanskoj misiji ljubavi. Znam dobro da će me napadati ti zlotvori, oduvijek me prate te crne sjene, prijete mi. Ali moja anđeoska svjetlost nadjača tamu, porazim sile tame Božanskom nesebičnom silom ljubavi. Shvatih da se ustvari događa sve u meni, ništa nije van mene; moje nebo, moje sunce je u meni….Uvijek će postojati, sve i da me u tamnicu zatvore anđeli će mi rajske vizije u duši stvoriti za mene se pomoliti. Emanuela vila ljubavi, curica mala vječno će živjeti kao ljubav nebeska u meni. Dobro znam; Puknuti će srce, već treperi od buke. Ko staklo je koje čeka kristalizaciju. Kristal će nebeski postati, dušu će svoju Gospodu predati. Sve zemno prekriti će livade rosne i po koji rumeni cvijet mirisni. Po koja molitva čuti će se, iznad groba letjeti će ptice bijele, ispuniti će vili želje. I onda često nebesko zemaljski dio mene bori se. Želim i život i smrt odjednom, znajte dragi moji čitatelji; Najljepše utočište na Zemlji, je zagrljaj osobe koju volimo. Tu je jedan čitav svijet nježnosti i ljubavi. Zemaljski anđeli, ostanite bijelih krila, čuvajte svoja krila mirisna samo za jednu života vrijednu. Ne dopustite da pocrne od prevare. Jer ljubav je svetinja, smisao postojanja. Nebesko moje dođi kad zasuze mi oči moram reći jer Emanuelu samo Nebo liječi. Neprestalna borba tijela i duše u meni je Svijete moj, kažem vam ono nebesko slušajte i utkajte u zemaljski život, reći ću vam slijedeće; "Posveti se želji, i već si na pola puta do cilja. Ostvari je prije u srcu, onda će ona uploviti i u tvoju javu. Ako je to Božja volja na Zemlji ćeš željeno gledati, ne očajavaj Nebo je beskrajno i trajno, tamo je sve što u srcu sja kao molitva ostvareno samo za tebe!. Ne pitaj me kako sam sigurna u to, vjernici su takve prirode." Emanuela dobro zna, Nebo će nagraditi njeno bolno tijelo, ovako mi govori; "Ljubav mi je sveta obećala satkati haljinu, jer platna ne imah kakvog željeh srce moje. I rekoh anđelima da me ne utješuju.Ne mogu se ja iz ovog tijela bolnog vinuti, blagoslovljeno živjeti. I uplakanooka usnu. Tad se probudih u leptirovoj haljini, ne bijaše ona satkana od onih mojih željenih ruža. Bog je znao da meni treba da se obučem u osjećaj, svetu ljubav. Sve leptire nebeske On dozva da me bolnu zagrle. Plešem, mada bolna plešem u čast Božjoj milosti. Jednom će me ti leptiri odvesti u Raj, vidjet ću željeno, znam." "Ima žena čija se nutarnja dobrota zrcali po njihovom licu. Zato im često kažu da im nije ništa i kada boluju. Njih srećete nasmijane usred patnje, zato jer vjeruju u čudesa Gospodnja. I da umiru umrle bi sa osmijehom i ljepotom Neba." Ako me iskreno voliš, posadi sjeme nade i pusti cvjetne latice da postanu od Boga blagoslovljene. I onda kada niknu, budi poput njih, pun anđeoske ljepote i nježnosti. Ja sam ti takva u nutrini, i ne pristajem na korov, na počupane latice duše. Duša mi je svjetlosni cvijet, ona ima pravo na ljubav i bezbol. Ako to ne umiješ i spreman si da mi čupaš latice na kraju, izvlačeći se na to, da je svaka otrgnuta latica bila sa znakom pitanja; voli me, ne voli me! Onda idi prije svečanog obećanja, ja se radujem i kada sam sama, sa Bogom je moje sve, moje svjetlo ne može da ugasne. Kod mene ti laži ne postoje, ja kada volim, kada šansu nekom dajem onda se bezuvjetno samo njemu posvetim. Nisam ti ja poput mnogih zemaljskih dama , ja sam ti ponajviše sa ljubavi svetom, ponajviše sa Bogom sama . Ne treba meni ljubavi sto, pripadam jednoj dugo čekanoj. Ako ti zemaljsko više od nebeskog znači, ako mi misliš donositi prevare i laži, ne trebaš mi, idi cvjetovima zemaljskim. Uzmi mi Gospode ruke kad zadrhte, stavi ih u znak molitve. Uzmi mi srce kad zatreperi, umiri ga u svojim grudima. I kad mi suze počnu teći, ti reci da to je rajska voda što tugu liječi i ispire sol iz oka mog. I ako od tuge zajecam, jer ne mogu da te ugledam, ti mi san na oči stavi, neka te sanjam u sjaju miline i vidim razloge svoje sudbine. Blagoslovi mi ove bolne puteve, neka se odmagle zastori gorčine, želim da na meni proslaviš svoje veličanstveno ime. Po Tvojoj volji neka bude, ako mora neka mi vječno za sve sude dok sam zemaljska, i ako ne može ovdje da se ispuni moja vječna želja, neka mi na Nebu bude vječno suđena. Obećavam; Uz Tebe ću trpiti sve do dana sudnjega. Tvoji Jeruzalemski anđeli neka mi upišu ime u knjigu života, ja imam potrebu da vječno slavim iznenađenja koja si mi obećao, i da te slavim sa Tvojim dobrim anđelima. Podaj svima spasenje dobri moj Gospode. Sjeti se službenice tvoje, makar na kraju stazice životne moje . `Vjernici koji su u patnji, blagoslovljeni su jer je njihova duša otkrila Nebo. Te duše dodirnule su, naizgled nedokučivo, za nevjernike nestvarno. U patnji se tijela utkala tajna Božja, jer On nas stvori da ga spoznamo snažno. Ja možda nikada nebi pjesme pisala, da križni trnoviti put nije moja sudbina. Niti bi ljubav ovoliku mogla Svijetu dati, nebeskom se šaptačicom zvati. Duša mi je ostala čista i neozljeđena unatoč hodu po močvari i prebivanju u opni nesavršenog tijela zbog kojeg sam bolom mačevana. Bog me šapatom ljubio, snažio tajnom. Iznevjeriše me mnogi, on nije i nebi nikada, malena sam vila njegova. I vrednija mi je ljubav ta, od svih zemaljskih radovanja, ta ljubav me je bolnu blagoslovila, za vječnu radost sačuvala, nije kao zemaljska da me tek tako izda. Juda nije, već Isus put moj.` ANA tjelesno biće dobro zna; Kada nas zaboli do kosti, sjetimo se Isusove muke, i nesebične ljubavi. On je živio u siromaštvu, ali je imao srce i dušu punu ljubavi, sve je mogao uz pomoć svog Oca nebeskog, imao je toliko vjere u Njega da je i kao djetešce i kao čovjek čuda činio, Njemu zemaljske obmane i zamke nisu mogle nauditi, jer On je slušao Stvoritelja, Duha Svetoga, majčicu svoju i OCA NEBESKOGA svoga. ON JE NAŠ UZOR, DRUGOGA NEMA. Često hodim u tu pra vječnost, duša mi lebdi tim svetim putevima, suze mi teku od ushićenja i znam da moje uplakano srce od sreće plače, jer ISUSOVO SRCE u meni sja, dodiruje me tajnama Neba. Prekratak je Svijet, ovo je tek kap života na prema vječnom slapu... Pokušajmo vidjeti ono ljepo što nam Bog u život prostire, gledati ono dobro, ono nebesko. Male stvari čine čudesa, ljubav podiže i najbolesnije, ne novac i kojekakvi lažni ljudi i proroci. U Boga se uzdajmo stvorovi mili, u Boga Trojedinoga koji u našim bićima živi. Bog za sve ima svoje svete razloge, znak pitanja i ja često postavim, a onda se sjetim; "Tko sam ja da bi morala znati", ta Bog me moj stvori da brige Njemu prepustim, On je savršen i zna da samo putem križa i patnje mogu razviti svoju duhovnu svijest. Kliče srce moje, Bogu mom, jer patnja me na staze KRISTOVE uputi, bolnu me Bog podignu i blagoslovi, hodim unatoč svemu u čistoj ljubavi trnovitim putem, jer znam i želim svima da kažem; NE BRINITE ZA TRNJE U VAŠIM STOPALIMA, NI ZA UVREDE, NI ZA LAŽNE SUDOVE, NI ŠTO NEMATE SVA BOGATSTVA OVOGA SVIJETA, vjerujte da je duša vrijednost i blago, ona kroz močvare i bare prolazi čista ako Boga ljubi. Ljubav sveta nikada ne gubi i dat će se svakoj duši po zasluzi kada sud dođe. Nikada ne zaboravite, bliži se Božja pravda. Ruže će uistinu cvjetati na obali toka vodenoga. Anđeo je u svakome od nas, on je naš vodič duše. On je onaj koji nas uči što je dobro, a što nije, on je šapat nebeski poslat od Boga. Bog je poslao svoja svjetlosna bića da nas čuvaju na svim putevima, vjerujmo Bogu svom, vjerujmo u krila ljubavi. Eto priznajem takva sam ja; danju pospana, noću budna, luckasta, za svoje zrele godine djetinjasta. Nekom lipa, nekom ružna, nekom sreća, nekom tuga, nekom tajna, nekom mana. Često nasmijana u sred bola, otkačena i bez kapi alkohola. Iskrena, prijateljica i savjetnica, u ljubavi predana. Spremna i zadnju paru ubogom dati i za izdajice ljubavi moliti, jer samo ih ljepota sveta može zla osloboditi. Briga me što moja suza pati, u ovoj zamišljenosti i boli spremna sam za Gospoda život dati. Istina, uvijek bivam mačem ranjena, zlim jezicima, rugalicama, ali moja ljubav od svega je jača, Bog me iz očaja u nadu vraća. U križu je tajna duše moje, anđeli sveti kroz patnju me vode. Blato zemaljsko vodom iz izvora nebeskog sa mene sapiru, u dijamant vječne ljubavi vraćaju. Tužno; neko će sa lažima dobiti sve, a neko sa iskrenošću ništa osim bola. Ožalošćeni mili moji bježmo pod plašt Božji od takvih, jer On pozna STRAH njihov, neće Mu na sudu izmaći. Puno toga zna i osjeća nebeska duša moja. Emanuela i Ana uz vjeru, nadu i ufanje idu hrabro naprijed. Umrijeti ili živjeti; što je bolje Svijete moj!? Sve, jer sve je od Boga. 

SVJETLOSNA PRIČA U TAMI IZGUBLJENE KRIJESNICE
- Svi su otišli, mene nisu sa sobom poveli, pustili su me da spavam i iskrali se. Što mi je preostalo nego da uzmem olovku i napišem oproštajno pismo, a zatim utonem u vječni san. Pomislila sam ; možda netko u ovo samotno mjesto dođe, kad-tad. Možda jednog dana ipak nekome zafalim i zapne mu za oko svitak duše, to urolano pisamce ljubavi moga srca. - Taj netko, trebao bi biti ti ljubavi moja, trebao bi saznati da sam te živjela, da sam te imala u svojoj svjetlosnoj priči . Unatoč tami koja me je u crno povijala, ja sam svijetlila zbog tebe. - Želim da ti se izjadam, bar to za kraj sumornog života ovoga. Da, ljubavi moja želim ti reći koliko te voljelo, koliko te je imalo srce moje i kako te je uspješno skrojila duša moja. Molim se, oh oduvijek se duhom molim samo da si to ti, onaj kojeg sam oblikovala u čežnju u vječnu ljubav. Oh radosti, tako želim da mi dođeš, o ne, ne sada dok si još mladosti i snage pun, čekati ću koliko god dugo moram. Ne želim te otimati i biti sebična, živi za sve svoje voljene, Nebo je Zemlja za uplakane. Tamo na Nebu vrijeme ionako ne postoji. Želim da živiš ono moje sanjivo i da zaboraviš i prije ovog čitanja na moju bol, onu koja govori; nije mogao biti uz mene. - Ispričavam ti se za ljubav, za svu daljinu koja mi te krala, ispričavam ti se što nisam savršena, i što sam bolna i uplakana, ispričavam ti se i za ovo pismo ljubavi moja, ali znaj dobro znaj da ljubav bijaše moj čitav nutarnji Svijet, moje sve za što disah u bolu. - Ako ti se dalje ne čita, ti napravi ognjište, otiđi u najljepšu šumu, nasijeci breze bijele i ispuni si želje, baci te suze moje koje su natopile ovo pisamce u oganj molitveni, neka se vrati pismo onoj koja na Nebu spi. Ti dušo moja pođi putem svojim, koji te odvodi od moje snažne ljubavi i boli. Neka drugi čitaju o tebi… *Ali… pošto se nadam da si ti, baš ti kojeg volim i koji me nekim čudom spoznao u svetoj tajni, znam da ćeš gorjeti u čežnji da pismo čitati nastaviš. O što ti sve imam reći ljubavi moja… Od pjesama onih davnih ni stih neću izustiti, mogao bi suzu bola spustiti. Koliko godina za tebe, koliko ispisanih molitvi za nas, toliko da sam te u svojoj nutrini istinski imala, živjela. Slušaj radost mog srca, nastanak tebe u meni, čuj srcem svojim koje je kucalo u meni; „Viteže, anđele tko može da mi te zabrani ljubavi moja!? Rekla sam ti evo ti moje suze, u bisere ih pretvori i nadživi moj kukavičluk. Ti uspijevaš umiriti moju bol i reći; ljubavi ti kukavica nisi, ti si junakinja u ovoj našoj svjetlosnoj priči. Ja u tunelu svijetlih, ali bojah se mraka. Bila sam željna dana, nekoga tko će skloniti ovu tamu, nekoga tko će sjajiti za mene. Borim se za život gledajući svjetlo u daljini, vodu ispijam iz tvojih svjetlosnih ruku . Ronim u svjetlo ljubavi svete, bježim sa tobom sa ove bolne planete, dušu da napojim. Odsutne mi oči bijahu i glas moj tih., beskrajna tjeskoba pratila je srce moje, ali ti me izdignu, prekri mahovinom ono kamenje bolno i polegnu dušu moju na vječno zelenilo. Nijem si zaštitniče moj, svjetlost moja blažena ljubavlju mi priča duge priče o besmrtnoj ljubavi našoj. Volim te slušati, jer ti si žubor kiše, val koji me nosi, mirisni vjetrić u mojoj kosi. Buja u noći korijenje nebesko, raste stablo sveto koje mi plod donosi, sočan je sok sa stabla ljubavi, i nije to jabuka, oh ne, ne ponavlja se priča Adama i Eve, ja ispijam sok iz srca iskrenog, plod ljubavi ti meni daruješ. Od tuge ne modrim, ne plave podočnjaci umornih očiju mojih, ja blistam ko Sunce jutarnje koje se ogleda u moru nade, nadzirem svoj lik u tvojim očima. Strijelu su sa duge anđeli odapeli, onaj Amor smiješi se sa pamučnih oblaka. Nemirnih sati nemam više, ne padaju blatne kiše na latice duše moje, evo pronašla sam sve u tebi i brda i doline i gore i jezera i najdivnije rječice i rajsko more, tim nebeskim očima tvojim vjerujem . Tajan glas boji me u ljubav, veom me svjetlosnim prekrivaš i odnosiš u svetište rajskih uspomena. Kruniš me i čini vilom svojom, viteže moj neodoljiv si. „ - Zaljubljena u spokoj u tišinu naše postojanosti, lebdim u tvojim viteškim rukama, vilinska krila mi rastu zbog ljubavi tvoje. Blagoslov beskrajne topline Gospodnje odnosi nas u vječni mir. Moj ratnik, moj zaštitnik sa aureolom anđela biva nagrađen od Stvoritelja, izvršio je misiju na Zemlji snagom nebeske vjere. - Bio si moj u molitvi, zajedničkoj molitvi koja mi sada suze u bisere stvara i odvodi do Raja. „Da bi me mogla imati potrebna je ljubav kažeš mi, a ti nju imaš zauvijek i oduvijek. „ - Kuda ćeš sa pismom, vjerovatno već na pola zgužvanim, istrošenim prašnjavim papirom ne znam dušo moja, samo znaj ja sam ti kod Boga i gledam viteza svoga. Nastavila sam živjeti našu svjetlosnu priču, čekajuć tebe. „Ljubavi ako sam ikada svoje mreže ljubavi bacila u tvoje oceanske oči i uzela ti i jednu ribu, i jedan koralj ili dragocjeni biser koji nije pripadao meni ti za čežnju moju oprosti. Činila sam sve da u te blage oceane bacim mrežu koja je puna darova, nikada ne bih ni od kog krala. Jer milije mi oduvijek bijaše darivati, makar i ne dobila ništa za dobrotu svoju. Tu sam za nesebičnu ljubav, za darove blagoslova i dobrote, tu sam sa bijelim krilima, ne sa onim crnima.“ - Oprosti za ljubav, možda me samo na Nebu voliš. 

ŠAPTAČICA ZAČARANA NEBOM
"Svatko od nas je svjetlosno biće, stvoreno na sliku Božju. Svi mi jesmo zemaljski anđeli, samo su neki ostali nepromijenjeni i bliži Nebu, te još uvijek sjaje posebnom Božanskom svjetlošću, dok su mnogi svoj tabor stvorili u tami, misleć da su pali anđeli koji će zavladati Zemaljskim ponorima. Ne dajte se zavesti vi koji ste zaglibili u tami, vaša svjetlost duše jača je od najmračnijeg tunela, trgnite se, spoznajte svetu istinu o pra vječnosti svoje duše. Vi ste Božje vlasništvo, ne Zmajevo. Otkri u sebi isijavajuće božanstvo i obasjaj sve oko sebe, ti jesi i uvijek ćeš biti SVJETLO STVORITELJEVO, iskra života koju je On vječno stvorio, da bi pjevao slaveć Njegovo kraljevstvo Nebesko! Izdigni se, što stojiš u toj tami, žaleći se. Ne zaglibljuj u tamu, kad si moćan, univerzalan. " "Svjetlosna energija pada mi na srce, nema nitko pravo da moju ljubav uzme, da isčupa mi je bolom, ne može, ne ide. Božanstvo je u meni moje, ja sam tu ljubav željela, dozvala i imam pravo uživati u dugi života, koja se u duši mojoj zrcali. " " Dah Božji je jedina tajna života, udisaj te miline znači blagoslovljen život, čak i onda kada padamo na dno on nam daruje volju da krenemo iznova. Blago onima koji se prepuste toj svetosti i osjete rajski opijum. To je ljubav koju trebamo, za kojom duša naša toliko čezne. Bez te svete energije, bez Božjeg prisustva bili bi tek vječna bol i tama. Zato težimo ljubavi da ozdravi sva područja našega života. Zahvalimo mu, smatrajmo željeno već učinjenim, baš onako poput narudžbe u katalogu. Naručili i čekamo sretni, znamo da će doći". "Sve što zacjeljuje rane je ljubav, ali ona čista poput suze Gospine. Ima li je igdje na Svijetu ovome, idi pa traži, preispitaj srce da nije možda duboko u tebi.Nemaš što izgubiti tražeć spas, tražeć istinski kontakt sa Bogom. Ispiši željeno, čega se bojiš, Svemir je oduvijek na tvojoj strani. Telegram Nebu putem srca noćas pošalji... Povjeruj da je u tebi, u tvojoj nutrini kraljevstvo u kom te Bog tvoj čuje. Ne budi smrtnik, budi na sliku Božju, želi, stvaraj...Zahvali..." "Blago se duši, koja u okovima vidi anđele. Te od tog hrđavog lanca kroji ljubavlju svoje nutrine note života i sebi i drugima." "Moguće je od čovjeka anđeo da bude, moguće je da on postoji, pun predane liposti. U tim očima zrcale se odrazi Neba, odrazi Zemlje. Zna tajnu ljubavi i mira, udiše i izdiše blagoslov, darivajuć svima radost, ponajviše onoj koja mu je suđena. Ljubazno lice vidim, ja ti se lipoto rajska divim. Divim se tim bijelim ružama kojima mi dušu obasipaš, divim se tim krilima bijelim, koje me vode kuda god poželim. Samo moj mir si ti, samo tvoja ljubav ozdravlja moje boli sve. Utjelovljen si u meni, u mojoj zbilji ti jesi, ti si svijeća, ti si plam, ti si moja sveta istina, moja veličanstvena vizija. I neka baš govore da nema te, briga mene i tebe`svoji smo anđele oduvijek, tu gdje srce otkucava život!" "Upali svijeću nade i molitvom je zaštiti od utjecaja ovozemaljskih negativnosti. Bog je tu da te uputi na pravi put, u Njegovoj milosti okrijepi srce. I ako svijeća počne gasnuti, a sa njom i nada, neka ti još veća predanost i vjera duše upali plamen na srcu. Nikada ne odustaj od onoga što za tebe predstavlja ljepotu življenja. Imaš pravo biti sretan, biti pomilovan, samo vjeruj i onda kada se čini da je sve u vodu palo. Jer tada će Bog uzdignuti iz dubine ostvarenje, da razmaknuti će i rijeke i mora duboka za tebe. On te voli neizustivo, voli i ti Njega darujuć mu čitav svoj život na raspolaganje." "Svatko tko je rođen umire, ali ljubav kojom je volio život, zauvijek ostaje živjeti na mjestima koje je ta duša pohodila. I iz crne zemlje sija zlato, vječni smo, neuništivi su tragovi duše koja istinski voli. Sjaj joj biva spašen i nošen u srcima." "Pođi putem nade, srcem Jeruzalemskim misli na kćer Sionsku anđele moj. U vjeri je tajna, kliči Bogu svom, On zna tko si i što krijepi dušu tvoju...i ja ću s tobom kroz trnje i šipražje, u toj krunici i molitvi s tobom biti ću sveprisutna, isijavati će moja ljubav iz tvoga divnog srca...snaga je u njoj i u suzama, ne u bitki i psovkama. Idimo skupa ka Nebu, u susrete vječne, ja bila sam jednom u toj dimenziji Rajskoj, Duh Sveti me dotaknuo u povoj svoj stavio, vratio me da mu dođem sa tobom. Mora da je tako, jer zašto bi me ispustio iz tog svetog svjetla, iz opijuma i miline, ako ne poželih da mu sa mnom dođe i onaj koji je dio moje nutrine. Idi nađi to što nam je oteto, virujem u tebe moje milo! Idi, pa dođi pun liposti, da mi daruješ sve što sam izgubila u ranoj mladosti... Čuj, ne plaši se, sve dok ti moja toplina dušom putuje, znaj da neizustivo volim te po radosti u grudima pamti me, ne ispusti tako lako nadanje... Oživi ono što voliš...meni za ljubav. Oživi ono u što ja vjerovah danima...mjesecima...godinama, a čini mi se i stoljećima..." "Znaj da svatko voli omirisati ružu, ali malo tko ima moć da srcem skine trnje sa nje. Bojaz ga tjera od najljepšeg cvijeta među svim cvjetovima. To znači da ju ne voli onom snagom koja je od Boga, to znači da nije spreman ginuti za ljubav njenu, a takvi ruži božanskoj ne trebaju. Ona je spremna cvati za onog koga čuva u svakoj latici nježnoj i čija joj ljubav napaja pupoljak, rosom svete istine. Ona čezne za čovjekom koji ima vrline anđela čuvara. I možda će ga imati zauvijek samo u srcu kao krilo vjere, a možda uistinu Bog ispuni sve te njene suzopisajuće želje. Bitno je da ta ruža miriše na ljubav predanu i da se vječno zaljubila u sveti plamen koji sja u njenim molitvenim grudima. Bitno je da će ju ubrati Nebo, i skloniti sa nje trnje zemaljsko." Odavno znam u meni su dvije. Jedna plače, druga se smije bolu svom. Sestra blizanka u Nebu je ostala, štiti me osmjehom, vjerom i svetim tajnama. Emanuela je moje više ja, moja snaga, moja utijeha. Fala ti sestrice, moja rajska zvjezdice! Da si bar ti na Zemlji zasjala, liposti puna, da je bar mene Bog ostavio gore bez ovog trnja... Zajedno ćemo u nove pobjede, nema nam druge moja šaptačice` Ako me želiš upoznati, onda čitaj moje pjesme, u njima je moja vječnost, u njima mogu biti postojana ljubav stvarna. Dušu mi pamti, u njoj se utopilo nasmijano Nebo, da me prati križnim putem gorke sudbine.
Autorica: Ana Emanuela Šimunić, djela su nastala između 2013. i 2015. godine

❤✞SVIJET BOŽANSKE MILOSTI✞❤

Na svetoj gori Vila se u jezeru nade okupa. I stvori se ona presijavajuća duga na njenim dlanovima. To joj iz očiju nebesko svjetlo sja,...