Pošla sam kroz pustinje,
da posadim sjemenke ljubavi svoje,
Zaljevala sam suzama, to cvijeće nade...
Poželjela sam vječno proljeće tvojim grudima,
poželjela sam slapove nebeske da struje tvojim venama.
Poželjela sam sunce u tvojim očima,
tek po jedan srcoliki bijeli oblak na kome se
moja duša odmara.
Dolazila sam ti iz svijeta duhovnog,
a ja živa da ne bogu biti živahnija.
Osjetio si klasje zlaćano pred jedno jutro da te miluje,
i zrak koji si udisao postao je mirisan, ugodan...
Poželio si Nebo, poželio si let u neki blažen svijet!
Pored srebrene rijeke ja te čekam,
suzama ljubavi ju krasim.
Okupati ćemo se u miomirisima
naše ljubavi u dan sveti.
Krila nam za toplinom žude,
opija ih želja da budemo
jedna vječna ljubav utopljena
blagoslovom Božjim.
U kasnoj noći,
kada sve naše najviše nedostaje,
gledaj zvijezde ljubavi moja,
ondje je rijeka naših susreta.
Poleti da te čuvam u grudima.
Želim da se izgubimo,
da vrijeme ne postoji,
samo naš susret od vječnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar