Što bi te pitale moje suze... to mi odgovori Isuse... jer osmijeh moj uvijek je hrabar, uvijek bi rekao mogu ja sve to, neka mi ove bolesti, neka mi križa da ti budem bliža. Suze su moje ipak male očajnice, pitaju zašto ljubav pati, zašto se ona koja djecu ljubi ne zove mati... zašto su radišnu ženu okovale bolesti tijela i zašto joj od muškarca nije poklonjen prsten i haljina bijela kad ga je kao anđela zvala, kad mu je srce iskreno predala... Jeli sve to zato jer sam odabrana... da nebeski dom ljubim i da zbog zemaljskog osmijeh rajski ne gubim... Isuse suzama ti pričam i neću sve javno izreći, znaš mileno žao mi je što si sve boli i tuge morao zbog mojih grijeha podnjeti... Oprosti mi kada ne znam umirati sebi i živjeti samo Očevoj svetoj volji, rado bi bila na vrline majke nebeske i rekla Fiat neka mi bude... usavrši me jer tako sam slaba u bolesti, tako sam željana tvoje milosti.... Što bi odgovorio mojim suzama, odgovori mi u osmijesima nade moj Ljubljeni, moj Spasitelju Uskrsli. Već kazivaš... da u Uskrsnuću sve me novo čeka, tamo teče ozdraviteljska rijeka i plodovi rada su vidljivi... čuda mi stavljaš u vjeru duše i kad se čini da će moj zemaljski život od ovolike boli prestati... znam ljubav duha neće jer k tebi uvijek kreće. Sigurna sam u utočištu Presvetoga srca.
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 6.07.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar