Ljubljeni kako je tužno, pretužno da nam je križ bolesti distanca, a trebao bi nas spajat da ozdravim! Bit će još nema te gorljive ljubavi koja rado podnosi žrtvu! Koja se bori zbog Isusa! Svi su nešto u strahu, dobiju panični napadaj kada moraju učiniti djelo, a riječi obećanja uvijek zadaju bol. Što je sa ljudima, da me ne vide, da me ne osjećaju, da im je svejedno što me ranjavaju. Ljubljeni kako je pretužno da se nisi izborio protiv vukova i crnokrilih prikaza, a svima sam govorila da postojiš. O ljubljeni gdje snivaš, osim u mom snu... i kako to da se od ovolike ljubavi ne zatrčiš u moj zagrljaj da skupa pobjedimo bol križa. Da li ti se ne mili baš kroz Kalvariju... kroz krv, znoj, suze, trnje... o milo a baš sam mislila da ti se da i da ti je Bog na prvom mjestu... da to učiniš za Njega, ne za mene. Al eto još te nema, i čisto sam šokirana da te nisam dozvala. A trudila sam se jesam godinama... bio si živ u mojim pjesmama. I ne ne ljutim se... na tebe možda malo na sebe. Jer sam trebala da ti mene ovako tražiš... i ja bi se odazvala. Postoji nada da ti i jesi glasnik moga srca i da me čitavo vrijeme dozivaš, jer lampion se vjere ne gasi... ulje su mi molitvene suze ganuća skrivene u duši. ❤️🔥🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 24.07.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar