ja se još u pjesmama budim,
da ožive note emocija duše!
Jer možda nikad neću tijelom,
dodirnuti ruke koje za mene mole,
koje me poput anđela vole!
Možda ću morati sanjati vlak života
i u njega smjestiti nas željene likove,
kao zaljubljene stihove.
I reći tvojoj duši ne idi
ovaj vlak nema stanica,
njega samo Bog zaustavlja.
Treba mi taj vlak koji nema
povratnu kartu,
jer idemo radosno skupa ka Raju,
ljubeći se srcem svaki dan za
stupanj svetosti više,
želim da tvoja i moja ljubav
zajedno diše!
Treba mi netko samo moj!
Dosta mi je biti tuđa.
Treba mi netko tko me u dušu zna,
a da istinski suosjeća!
Zato sam u vlaku nade,
postala oživljena pjesma.
I tebe ima i kad samo mene vide.
Neki se izruguju križu mom,
a neki se anđele moj dive!
Jer sam se u beznađu odlučila za nadu!
Jer sam se u bolu, odlučila za svetu ljubav!
Jer sam u odbačenosti tijela, odlučila voljeti!
Jer sam među nevjernima,
odlučila u vlak za Raj vjerovati
i da putujem sa tobom, jer ti i jesi
moj anđeo utjehe,
moja pjesma u vlaku života.
Možda si ti čak i sve što ja jesam;
Moje duhovno, duši vidljivo
osjećajima vjere!
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 27.10.2019.
Nema komentara:
Objavi komentar