MALA ANA

Mene su ljudi uvijek zvali mala Ana, na prema tome da sam izgledom itekako velika. Valjda su svi u mojim očima vidjeli tu ranjenu curicu, krik iz bolnica, vedre bojice u rukama i kako se srce moje trudi da obojim tugu u nadu. Vidjeli su da sam lagana u duši i da me nasmijava milost Božja pod križem još od 1983.  I sad volim puhnuti one djetinje balončiće, i sad volim biti curica, jer da prihvatim da sam odrasla i nisam uspjela u borbi tolike godine... slomilo bi me. Zadržao me Bog u bezvremenskoj ljubavi, bitno je tko sam u nutrini, bitni su oni koji su mi dali podršku i ljubav prijateljsku kada je trebalo da netko bude tu i ništa više. U radosti nebeskoj ja dišem, možda i zauvijek usnim u toj djetinjoj nadi, jer ona jedino oživljava bolnu ženu. To je moj put do Gospodina, kao curica Ocu dolazim, raskajana u ime Krista mi duša vjerom blista. Duh Sveti mi je jakost križa.

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 17.10.2019.