Za mene je vrijedna ona osoba koja u patnji vidi svjetlo, i nikada ne odustaje od svojih snova. Zato sam i sama sanjar, zamišljam lipost. I pronađem je, budem čak sretnija i nasmijanija od onih što imaju baš sve. Sve je to do duše koja je u ljubavi. Neko i za mene ugođaj stvara, neko je u snove moje spušten iz Raja. ©Ana Emanuela Nebeska

♥ CELINE DION ~ BECAUSE YOU LOVED ME ♥

Cvijeće je upilo suze, sa prozora mog čekanja.
U toj bolnoj rosi bila je moja nutarnja lipota, moja najlipša čežnja...
Samo je ona znala moje tajne snove, i netko samo moj, nečujan, tih...
anđeoskim krilima ukrašen, obasjan ljubavlju moga srca
i mojom vjerom da je tu tik do mene oduvijek,
moja zaštita u bolu i slatkost u ispijanju kaleža gorčine.

U postelji suznoj pretvarali su se biseri i zrcalili se na mojim mirisnim trepavicama.
Osjetila bih kako mi sa kapaka padaju latice natopljene nadom.
Pjesma tajna kucala je u mojim umornim grudima,
činila me živom u sred okova.

Možda je moj Svijet liposti lažov u noći,
možda mi nikada sveti trenutak u javu neće doći,
ali san i ljubav mi ne mogu ukrasti neizustive nepravde i boli.

Svileni jastuk srce mi zazebe,
kao da nema ni mene ni tebe
na svijetu ovome...
Kao da sve moje i tvoje negdje daleko je...
Znam da istina to je, anđeosko moje.

Moje tame svjetlo ostani,
u skrovištu nebeskom moj postani,
dovoljno je i maštati moja ljubavi.
Jer sve prolazi, sve osim iskrene ljubavi,
koja na nebu zrcali se i nikada ne prestaje.

Nečujnim glasom ime mi izusti,
ali nikada golube moj ti suzu ne pusti.
To mogu samo ja u dvorcu nadanja .

Udaram od baršunaste zidove,
od prozore kišne i maglovite.
Samotnica vila snena...
Raj bi na Zemlji htjela.

PJESMA ZA TEBE MOJ ANĐELE

Nisi me tražio, nisi morao.

Bila sam oduvijek tu;

Svitanje u tvojim anđeoskim očima.

Nisi morao krila natapati u vosku gaseće svijeće,

ni vjetre zaustavljati da plam ne ugasne.

Vidio si me, osjetio kako sjam tu u tvojim toplim grudima.

Bila sam ti svjetlašce, mila krijesnica od Boga.

Planine mračne, ne spominji mi.

Ni bol i daljine koje gore i smrzavaju se od nepravde.

Ne spominji mi moj dobri  anđele,

veze mora i kopna, jer strah me je da u jezeru bola

moje tjelesno ne utopi se.

Želim te osjećati, jer ti si jedini bezbol uz Boga za mene.

Oduvijek treperim u tijelu bolnom zbog tajne

koja me vuče do tebe.

Bolna opstajem samo tebi dobro da bude.

Da mirišeš na svježinu i nebeske udahe.

Molim oduvijek za tebe tajno moja.

Plovimo ljubavnom lađom srca,

Tko da ta mora i rijeke  zaustavi.

Voli me i kad sama od sebe odustanem.

Ne drhti mi, sunce su tvoje oči,

I ne plači nikada samo prostri

zračice ljubavi koje bukte u samoći.

U toj svjetlosti zagrljaj ću ti dati,

tvojom se zvati.

Pale smo anđele susreli,

Bičevali nam srce i dušu krali.

Nema veze ljubav je naša neozljeđena,

u Božjim rukama opstala.

Ne mogu oni protiv ljubavi

koja nas spojila.

Lako za čarolije,

Naše su jače , one su od ljubavi nebeske,

Nepobjedive.

Neka te ne zaboli ako me sjenka

nekog divnog anđeoskog kipa tek prikazuje,

Imaš me i prije nego na zemlju Bog spustio me.

Zvono sveto slušaj anđele,

Svaka je molitva sa mojih usana za tebe.

Pukotine na srcu srasti će,

kada se na nebeskom svodu nađemo

moja zvijezdo danice, moja mila ranice.

Moja suzo radosnice.

ukleši u kamenu imena naša,

Neka srce Zemlje podrhti od ovolike ljubavi,

Ona će bol da pobjedi,

Vjeruj mi anđele ljubljeni.

Ne kuni nikada naš dolazak na zemlju,

Ne kuni bol.

Jer mi smo ljubav u tom padu spoznali.

Bog nas je usavršio patnjom smo spoznali

kako do bezbola duše doć.

Pogledaj se u ogledalo kada me želiš naći,

tu u očima tvojim bukti ljubav moja zauvijek.

I kada ti oči zacakle, tad znaj da negdje i moje

na put u Nebo odlaze,

Naći ćemo se anđele.

OBEĆAJEM.  

DOK SE ANĐEO OGLEDAO U VILINSKOJ DUŠI

U tvom lepetu krila, moja bol stade.
U zakrčenom srcu rijeke potekoše,
balvane i grane koje su me bole ti sklonu.

Istražio si mi oči svojim nježnim krilima,
Ogledao si se u jezeru ljubavi.
Vidio si koliko je tebe u meni.

Ploviš u mome srcu i izranjaš u očima.
Sjedinjeni smo sa sjenkama zauvijek.

Kamenje koje je otežalo srce,
postalo je drago kamenje,
Oplemenila ga ljubav naša.

Sadi ruže u vrtu nade,
niknuti će, ne pitaj me gdje.
Sjemenke su tu kraj mene.

Učvrstimo sveprisutnost nebesku
tu u molitvenim rukama.
Biti će kraj svim mukama.

Iz vilinskog oka latice umjesto suza padaju,
Ruže je posijao tu u njenom uplakanom oku.

LATICE CVIJETA ZVANOG ŽIVOT

Bog nam je dao cvijet zvan život. Uistinu svatko ima tu mogućnost da se služi laticama blagoslovljenim. Ne znam samo zašto ga boje u tamne boje, kada su dugine boje po svuda. I u najvećoj boli isijava iz tajne Oca nebeskoga harmonija življenja, tu je sveta vjera, nada u ljepotu. Trebamo biti zahvalnog srca, ljubiti jedno druge. Stvoriti povjerenje i darivati se bez da išta tražimo za uzvrat. Ljubav uvijek dobiva bez da mora tražiti. Mirisna polja u srcu su, nije tu paljevina i trulež, nisu tu izdaje i prevare, nije tu očaj, ni tuga, ni jad tu je nebeski sklad. Moramo se oduprjeti boli, moramo savladati zemaljske obmane i strahove. Sad dok je vrijeme shvatimo da je jedina vrjednost dar Božji, LJUBAV koja donosi toliko radosti i dar za darom u nutrini. Što će nam sve zemaljsko ako se izgubimo DUŠU u ovom traganju za vlastitim identitetom? Znamo dobro tko smo, i nema tu znaka pitanja. Mi smo svjetlosna bića, poslana na Zemlju od Boga, mi težimo da se vratimo svetom izvoru i jedino ćemo u zajednici sa Bogom biti sretni. Nama treba sunce koje isijava od Jaganjca Božjeg, ono smiruje naše biće i puni nas ljubavlju koja nam je potrebna. Smijmo se lipi moji, i u patnji pregorkoj slavimo ono što će biti, obećanja Jahvina. Prepun je milosti za pokajnike i dobre duše Gospodar naš, o Njemu mi šapuću anđeli putem misli. Čudesno je sve ovo, uistinu svaka duša je simbol Božje želje da život miriše. Bog nas neizrecivo ljubi, šalje nam nebeske i zemaljske anđele u pohode. Koliko puta smo klonuli, a oni su nam patnju sklonuli. Blago nama jer mi smo djeca Božja. Mi smo srca mirisna, i ne smijemo dopustiti da nas zemaljski vladar stavlja na kušnju. Molimo se Trojedinom Bogu, Ocu, Sinu i Dugu Svetom, oni su naša spasonosna krila, koja će nas bolne utješiti, želje vječnog spasenja u srce utkati. O dobroti mislimo, dobrotu činimo i Raj će niknuti na novo u ovoj ojađenoj zemlji. Molimo se za one koji ne spoznaše svetu istinu, za one kojima se govori a oni se svemu tome smiju i misle da su sve bajke i basne. Molimo se dok nije kasno, jer Bog ljubi, ali i sudi poganima. Molitva iskrenog srca nadjačava zlo, u srcu nek vam bude uvijek misao na Raj, dušom hodite po plavetnim livadama, a tijelom po ovim često suhim sa molitvenim rukama. I ne brinite Otac će se naš pobrinuti da sigurno stignemo u Njegovo Kraljevstvo nebesko. Ljubav ostaje, duša je vječna na svog Stvoritelja je. 

KOLIBA I STANAR

Ko tama koja čeka svjetlo blaženo bijaše moja bol.
Čekah te kao koliba pusta,
da se nastaniš kao čista ljubav 
u mojoj neshvatljivoj srceparajućoj samoći.
Kroz prozore moje kišne sunce da svane.
Sat da poprave tvoje ruke i 
skinu paučinu sa ostajalog namještaja.

Tvoja ljubav žarka priredi moj put sneni.
Voljeh te snažno i tu uvijek bijah vidljiv u sjeni.
Sve zagrljaje tebi prinesoh na dar.
Za poglede tvoje ja sam živjela,
i za sve osmijehe koje si čuvao za mene.
Bol koja se poput bršljena splela oko mog srca,
u čežnji za tobom ispari.

Ti me ružama neonskim okruni.
Šapati glasa tvog podižu me iz plača.
Uspjelo ti da ostanem prigrljena uz život ,
jer ti bijaše plamtaj udaha mog bolnog srca.
Smisao buđenja.


Zatvorim i danas snažno oči ,
da me java nikada od tebe ne rastavi.
Dođeš mi kao dar od Boga,
u smijeh mi pretvoriš suze.
Samo tebi mogu reći koliko sam ranjena,
jer moje ćutanje ima zvuk u tvom anđeoskom srcu.
Imam sa tobom sve, sve u tajni nebeskoj živi.

Lažu kada kažu da sam nesretnica u svemu.
Lažu kada kažu da ja pravo na ljubav nemam.
Lažu da sam puna mana, mene Ti ljubiš dušom svom,
jer me znaš po nutrini vilinskoj, nježnoj, ljubavnoj.
Nek mi sude, ti si moj štit, moj čuvar duše.

Ja te imam i naša je ljubav moje najveće bogatstvo,
Ono nebesko koje kraja nema.
Procvjetao si u srcu tajno moja.
Zamirisao me u mom bolu,
Što više da tražim, ljubljenija mi duša ne može biti.
Od svih boli sačuvati ću te,
tu u sebi zauvijek.
I u osmijehu i u suzama i u željama nebeskim,
Po svuda ćemo ja i ti biti, na krilima anđela nebeskih nošeni.

RASTANAK SA VOLJENIM

Na prostranom ušću neba zaplakah i sklopih drhtave ruke u molitvu.
Lice mi prekri kosa koju je išibao zemaljski vjetar tuge.
U nebeski pehar duh moj isipi Bog i postah svjetleća ljubav neugasiva.

Ne miči mi kosu anđele moj, ne smiješ mi vidjeti krvave suze,
pamti me po osmjehu punom vedrine, pamti mi po liposti ime.
Tijelo je moje napušteno, duh moj skrasio se uz onog kome sam pjevala.
Jahve me bolnu blagoslovio, duh moj uspravio i položio u neopisivu milinu.

Voljela bi da sam ti mogla reći; VOLIM TE, bez da zaplačem.
Voljela bih da sam mogla slaviti život sa tobom.
Voljela bi da sam bila tvoja srećica i blagoslov.
Voljela bi da sam bila rajska, a ne samo bolna i zemaljska.
Voljela bi da sam se zrcalila u tvojim očima,
Skupa da stvaramo dugu, a ne samo tugu ovu.
Zauvijek ćeš biti moje Sunce i Mjesec moj,
Jer sada snove mogu da oživim,
mogu baš sve, na Nebu sve željeno stvarno je.
I ti si ovdje, sa mnom u mom snu živiš.
Vezala sam te za ova novonastala krila, za postojanost ljubavi u meni.

VOLI JE ŠAPATOM MOJIM

Nestati će tuga koja me drži ko lutku na koncu,
plesati ću slobodna, sa konca će me skinuti sreća u koju vjerujem.
I na usnulim usnama zrcaliti će se ljubav i osjetiti će se pjesma.
I mrtva, sahranjena vidjela bi život u očima koje su me voljele.
Tada ne traži izgubljeno svjetlo u mojim, jer ono je u tvojim očima.
Upamti smrt nema vrijeme rađanja,
a ljubav nema vrijeme smrti.
Ona se nastavlja i prenosi...
Voli Svijet za dvoje.
Sve moje daj za ljepotu koju želiš.
I oprosti meni za ljubav toliku.
Zaboravi moju sliku, ljubav neka traje.
Sačuvaj osmijehe za najljepšu damu,
nema veze što negdje na Nebu suza kanu.
Voli je kao što sam ja željela biti voljena.
Šaputat ću ti tajne
imati ćeš divno srce,
ono koje ženi treba.
Neka ti budem osjećaj ljubavi,
dobrote i plemenitosti,
neka ti budem anđeo srca,
kad ništa drugo u svetim knjigama ne piše,
život moj neka se izbriše.

TRAŽILA SAM NA ZEMLJI ONO ŠTO NA NEBU DIŠE
I SUZE MI SMIJEHOM BRIŠE

Dosta mi je više.
Trgam se, struji u meni danonoćna bol.
Tražim ono nestvarno, nedokučivo tijelu mi bolnom.
A da je sreće bilo mogla sam
i ja biti liposti puna, bezbolna.

Tražila sam predugo krila bijela,
bar u njima da odmorim
ovu dušu što u čežnji za ljubavlju rajskom diše.

Tražila sam nekoga
tko mi bol pretvara u bezbol.
Tražila sam nekoga
tko mi suze pretvara u bisere koji krase Sunce.
Tražila sam nekoga
iskrenog dlana da skupa sa mojim čini znak molitve.
Tražila sam rame za plakanje,
šaputanja snena i dodire mirisne.
Tražila sam nekoga
tko me budi i pjesmom uspavljuje.
Tražila sam rajsko biće na Zemlji,
da mogu u bolu bar dušom sretna biti.

I sve bi dala ja za smrt.
Jer tad bi ova duša ustala,
od ljubavi svete nebi odustala.
Tražila bi te, i ljubav bi te moja pronašla.
Ne bi mi ne anđeli crni na put stajali,
lažno mi se udvarali.

Ti bi vidio lice nutrine moje,
nebi me izdalo srce tvoje.
Nesavršena sam, ma neka sam.
Biti ću dokaz da se ljubav krije u nesavršenom tijelu.
Duša je svetinja, ljubav se nebeska zrcali
u mojim napuklim stijenkama srca.
Ma nek su me izdali mnogi, mene Bog voli.

Otići ću jednog dana,
neće biti mojih rana, ni mana neće biti,
samo suza pokoja iz pamučnog oblaka.
Blagoslov to je na grobu mome.

Ruže će procvasti i zimi,
ti Svijete voljeni za mene ne brini.
Jer doći ću u djetinjem osmijehu.
U prijateljskom zagrljaju biti ću.
Tome me je naučio Bog.

Čekam stube svete da se spuste,
da najmiliji moje ime izuste.
Dođi Ana, nema više sanja.
Java je sve što poželih srce tvoje,
anđeo reći će, ljubavi vrati se.

A ja ću sa krinkom na licu,
iz dlanova pustiti pticu koja je pjevala,
duša kojoj Emanuela ime dade
u Raju će da osvane.

Ana će dugo spavati,
na sveti dan ako Bog poželi
ustati, od duše neće odustati.
Od duše koja je bila vila ljubavi.

U hodu po novoj zemlji,
vidjet će onog koji joj
sreću želi, vidjet će anđeoske oči
koje i dan danas bdiju kraj nje,
negdje između sna i jave.

© Ana Emanuela Šimunić

Prijateljice, ne tuguj, pticu ti šaljem koja umjesto gnijezda krunu stvara, daruje ti vizije Raja, Ti usni moj glas i kada je nečujan i u sjeni za tebe moli. Svijet je satkan od udaha i izdaha snova, mašte, ljubavi i patnje. Hodimo neprestalno žurimo, a čemu to kada uvijek na isto se vratimo i sve iznova iz dana u dan tako mislimo svi. Valjda moramo otkriti da i u tunelima postoje pale zvijezde i da odgovori na znak pitanja često stoje ispod pijeska duboko zakopani. Čekajući vjetar božanski da ih otkopa i u nebu odgovore obasja. Shvatila sam jedno, neće nas promjeniti ništa osim mi sami sebe, samo te vjera mijenja u boljega čovjeka, vjera u sred okova. Ne budi mak, opijum bolni onom tko udiše tvoju dušu kada možeš biti ruža koja pruža mirisne kapljice blagoslovljene rose napuklim, žeđanim usnama.

Iz Raja donesošmo ljubav, koja nam teče krvlju. Ljubljeno moje tvoja je sjenka anđeoska, tvoja su krila dodirivala moje rane, zaustavila iskrvarenje i bijeg duše. Tvoje su mi tajne oči sačuvale život. Između sna i jave ronila sam ti sva neshvaćena , drhtajućih usana koje su kazivale boli me jako. Znao si kako da me sačuvaš u krilima svetim, nisi me stjerao u tamu i odustao od mog vapaja. Osvojio si me svjetlošću svetom, vjerovanjem. Rekao si da si tu u zvijezdama i u mjesecu, u suzama i u mojim novonastalim osmijesima. Još uvijek ti vjerujem, jer još uvijek postoji mjesec i zvijezde i moje suze pomiješane sa osmijesima. Jednom ćeš me ukrasti od Svijeta ovoga, jer sam bol i ljubav tvoja. Jer si čuvar moj poslan od blagoslova Boga.

OMIRISALA ME SMRT ANĐELE MOJ

Ostadoh blijeda, ožalošćena... 
sa znakom pitanja u grudima.
Držim te za ruke, 
a znam da ti
nisi tu,
da moje misli Nebu putuju.

Suton se vrti u zjenicama mojim,
ja najdraži tonem u vječni san,
napokon ću vidjeti vječni dan.
Anđeo nebeski uz nas svira,
godi mi i uspavljiva me ta milina.
Jer tvoje srce tuče, ka sebi me vuče.
Mada je iza nas srp smrti,
ja sa slavljenjem ljubavi naše ne prestajem.
Siguro neću ni ako umrem.

Nasljedujem močvare, ne jezera bistra,
nikog nije briga što mi je duša čista.
Puna životnog plamena moram biti,
iako smrt me miriše.

Jesam li joj mirisna saznati ću ljubavi moja.
Starim prerano, tijelo je moje bolno.
Duša je moja mlada, uz tebe bi rada.
Zato i jesi sa mnom, iluzija
u ovom smrtnom planu.
Što piše u knjizi života;
jeli sutra 31. ili stota?
Da li da slavim, ili da drugi slave
što nema više moje pjesme, moga krika i vječne rane?

Sa Sunca padaju zvijezde, čudno...
vidim da sve je drugačije na Svijetu ovome.
Izbija korijene skriveno u meni,
pupaju stabla mirisnih ruža,
kaže netko moj da te ruže oduvijek u
meni cvatu i dozivaju tajnu nebesku.

Tiho se igram, sa svjetlom u uglu kojeg
ustvari prekriva tama.
Mogu pogledom učiniti da to crnilo zasja.

Misleći na tebe mogu svašta.
Mogu čak vidjeti vjetar,
ima i on ruke i oči i
usta staklenasto*pjenasta.
U meni tonu njegovi poljupci od tebe,
valjda me tješi u smrtnoj odluci.

A meni je nekako svejedno.
Vidjela sam mnogo i ljubavi i bola.
Moje ništa nije bilo,
sve je to tuđe, svjetovno.

Ja trebam Raj ljubavi moja,
dva goluba bijela da me iz bola podignu,
samo to za rođendan moj.

Željela bi da mi riječi postanu tanane,
da se smiri duh moj,
u Jahvine ruke da padne.
Da me sačuva za dane vječnog proljeća.
Da me probudi u proljetnoj haljini,
ne u ovoj ubogoj, nikakvoj.
Crnina na meni, sva sam kao u sjeni,
ah toliko radosti darovah u žalosti zalud.

Vlažni su zidovi ljubavi moja,
moje suze izdajice patnje penju se u Nebo,
ma nisam kukavica, neki bi već davno
na mome mjestu odustali od udaha života.

Pitam se samo tko će prvi pronaći te suze,
život ili smrt...
Do kada ću ja čekati,
jesam li uopće rođena...
jesam li živa...
Umišljam li ljubav i bol.
Tko sam ja Gospode u svemu ovom...

Pričam sama sa sobom.
Ma nitko mene ne čuje.
Ni dan ni noć.
Niti će itko doć.
Sve je to bol i ljubav
ova koja mi venama kola.
Sve je to pjesnička duša,
što nutrinu svoju sluša.

Ti Gospode znaš sve,
čini što volja Tvoja je.
Nek pjesma Svijetom putuje.
Možda netko zaplače,
netko ko ranio me je,
prije 31 godinu.
Možda i bez da pjesmu pročita,
možda se i zlo zapita
što je to dobroti učinilo.
I zašto.
Možda se pokaje...
od moje patnje odustane.
Oh Gospode opomeni te tuge da
me iz svjetla ne bude.

ANĐEOSKE PORUKE

✿ Osluškuj Anđeosku Simfoniju Vječne Ljubavi...
Pleši, Hodi Ko Po Oblacima.
Ti Postojiš Za Ljubav, Za Sreću, Za Mir!

✿ Raširite Krila I Recite;
Samo On U Mojoj Duši Postoji, 
Samo On Mojim Srcem Vlada; Anđeo Krila Slobodnih!

✿ "Dotakni Misao...Učini Je Stvarnom U Srcu, I Živi Je Dušom..."

✿ Darujte Srcem Svoje Najmilije I U Sasvim Obične Dane,
Ne Čekajte Neke Posebne Prigode...
Svaki Dan Je Poseban Za One Koje Istinski Volimo!

✿ Imati Ljubav Je Blago Nebeskog Sjaja, Ono Koje Ne Trune Nikada!
Ljubav Je Slap Miline I Topline, Osmijeh I Ispunjenje U Grudima.
Ljubav Je Pjesma Nebeskog Šapata,
Čuj Je U Svom Srcu Zemaljski Anđele...Širi Je!

✿ "Kada Te Do Srži Zaboli...Zaspani Prespavaj Bol, Pa Se Probudi Kao Anđeo Ljubavi-Vidjet Ćeš Svijet Očima Duše, Samo Ustraj U Vjeri, Nadi I Molitvi!

✿ Upamtite Što Više Ljubavi Dajete, Više Ćete Je U Srcu Imati !
Ljubav Nije Potrošna Niti Ispričana Priča!
Ona Se Nastavlja Do Beskraja!

✿ Život Je Pre Kratak Da Se Dva Puta Zapitamo Čiji Smo!
To Trebamo Znati Istog Trenutka Kada Shvatimo Da Smo Živo Biće!
BOŽJI I NIČIJI!

✿ Dugine Boje Odraz Su Čistog, Plemenitog Srca, Ne Daj Tmurnim Bojama Da Ih Prekriju, Da Sakriju Ljubav. Zaštiti Se Vjerom, Molitvom I Zahvalom Bogu!

✿ "Prinesi Dar Sudbine Voljenom Biću"

✿ Još Jedan Naporan, Ubitačan, Dosadan Dan,
Pun Obveza Reći Će Mnogi.
Ali Anđeoski Šapat Čuj U Srcu,
On Će Ti Misli Preoblikovati U Nadu...U Osmijehe...
Zemaljski Anđeli, Hodite Sa Anđeoskim Svjetlom,
U Miru I Ljubavi, Položite Brige Na Nebeska Sveta Krila,
Oni Umiju Nositi I Riješiti Teret Umjesto Vas!

✿ Pogledajte Nebeski Anđeli Zemaljske Anđele Svoje.
Oni Su Upalili Svjetlo Duše, Neprestalno Se Mole .
Sjajimo Više Nego Prije Srce Nam Se
Zbog Vašeg Nebeskog Prisutstva Smije!
Zagrlite Nas Milosrđem,
Vodite Nas Ka Čistom Nebeskom Svjetlu
Koje Se Ljubav Božja Zove!
Šaptačica Ana Emanuela Vas Pozdravlja
I Šalje Svjetlosne Ruže Da Oko Vašeg Srdašca Kruže!
Na Ljubav Nek Vam Miriše San, Svaka Noć, Zora I Dan!

✿BVB✿

Koji su to sretni datumi Bože moj, srce mi ovih dana ima groznicu. Je li baš tako u Tvojim svetim knjigama pisano ovo sve... Mjenjaj listove MOLIM TE, fali mi radosti iskrene! 

SRCE NEBESKOG DODIRA

Da snime srce moje, 
pronašli bi Tebe Kriste,
jer Ti si bilo mog srca,
ono u sred tuge za radost
nebesku kuca.

Hvala na radosti i ljubavi,
hvala na darovima
Bože Trojedini.
Hvala što imam hrabrost i nadu,
da izbrisat ćeš svaku ranu.
Hvala na oazi mira,
kada nemirnom pustinjom
vjetar u dušu pjesak mi šiba.
Hvala na melodijama Raja,
na tajni koja me s Tobom spaja.

Pogledi u odsutnosti sanjaju,
nebeski dio mene u Raju se budi.
Glas mi strahuje,
u šutnji mogu puno više
toga izreći...
Beskrajna zemaljska bol 
kada bi stala bila bih ona
nutarnja, vječno nasmijana i mlada.
Ostvarim to u djeliću sekunde,
a onda sve moje boli i trne.

Tko drži smrtni plam,
koji to anđeo u povorki svetoj
po mene hodi...
I na kojoj je stanici sad,
koliko čekanja na
krila spokoja?

U sutonu često zvona čujem,
pomislim da me ustvari
na Zemlji i nema,
samo sam sjena koja žali
što nisu joj nikada
osvanuli oni dani
koje je čuvala
u molitvenim rukama.

Znali su svi da si godinama cvjetao u pjesmama, da si izranjao iz dubine moja dva smeđa jezera. Žudila sam za tvojom dobrotom, ljubih te pod zvjezdanim nebom, krasih te mjesečevom krunom. Širih ti lepezu kralju moj, lepezu melodije srca. A onda se razbudih anđele, nigdje tebe, tek u oku suza plavetnila puna. Usamljen glas to je. Htjedoh te razbuditi u boli svojoj...htjedoh da postojiš safiru mili' htjedoh da netko nemirnu me smiri. Na obali sna plačem, suza si i sve si ti uz Boga moja tajna si. Sve moje ipak te živi, budim se i usnim sa dobro jutro i laku noć tebi srećice rajska. Progovori šutnja tvoja u sred srca moga. Ti me bar uvijek nađeš, jer ti si ljubav u meni trajna. Neka te sanjam, miluj me svjetlosnim krilima, ostavi još malo među živima, pa me sakri u te oči plave, u ta rajska mora da me probudi bezbolna zora. Anđele tugo slatka, pjesmo vječna dolaziš ko rosa na ožednjele mi usne. Ne drhte jer te vole, ko polumjeseci sjaje, tebe taje. Leti, čuvaru mili, u snoviđenju mi dođi da na tvojim krilima izjadam ove neobjašnjive dane i noći... 

DA ZNAŠ UNAPRIJED ANĐELE MOJ...

Dopusti da plamtim u sjećanju...
Ne briši me sad kad me ionako nema više.
Ti bar anđele znaš koliko ja ruže volim.

Oprosti što u meni brodolom bi,
što se vesla od čamca spasa prelomila.
Oprosti što su me krila tuge odnijela.
Mornarica više nisam mogla biti.
U ničemu se više nisam mogla strpiti...

Ispi najmirisnije sokove, likere od ruže.
Nazdravi u ime moje,
sad kada sve gotovo je.
Slavi ljubav koju sam živjela
u svojim grudima.

Pokupi vjence od ruža,
nježnost mi sada to ne pruža.
I reci im da ne plaču,
što jade srce svoje,
neka slave, sva moja bol ode.

Ružama im kaži anđele
da ljubav sam još uvijek.

Od svih tih ruža,
laticama ispiši ime moje.
Da znaju svi;
dok je ruža na Svijetu,
biti će i ljubavi moje.

Slavi me, sad kada me nema,
neka ostanem vječna ljubav i uspomena.

NOĆNA POSJETITELJICA

U očima mi žubore rijeke, ljubavi moja.
I Mjesec se noću krije u očima mojim.
Pjesmom ti uspavljujem dosadne sate.
Moj glas ljubav sveta boji, 
ma znaš ga sa anđeoskim vjetrima talasa...
da ti pomiluje srce.
Iskri mi duša dok te uspavanog ljubim,
zvijezdama te prekrivam.

Krstarim po nebeskom svodu,
u lađi od sna...
samo da te nađem
i šutnjom snenog pokrivam.

Tko je koga zazvao anđele mili,
jedno drugo u isti glas srca...?
Nema veze, ti samo napravi gnijezdo
ptičici svog srca, i sanjaj me...
Neka ti meki jastuci budu lađa nebeska,
dok ja bližim se beskraju dana...
dok zora me odnosi u svjetlost gdje bivam nevidljiva.

Doći ću ti opet u noći mirisnoj,
biti ću s tobom u tvom snenom buđenju,
u bajki koju ti duša sanja.
Čekaj me na portalima sna,
uvijek ću doći, uvijek sa osmijehom na usnama,
nikada nebi sa ovim stvarnim suzama.

Žestoko u mene uroni noć,
jato crnih ptica, grabljivica.
Kljuckale su moje tijelo,
kao da život ne osjećam,
kao da sam umrla.

Suza nisam imala,
čak ni krik od bola.
Pogledi mi postadoše odsutni...
i glas moj postadoh njem.

U ljupku tajnu vjere,
skloni se duša moja.
Slatki umor i besvijest spasi mi dušu.

Svjetlost me odjenula
u onu vilu ljubavi za koju se molih.
Molitva je ruho skrojila,
u osami smrtne ure.

Nasljednica sam ružinih dvora napokon.
Iz zdenca svetog vodu
u grlo točim, od boli ozdravljam.

Iz oka zemaljskog
srebreni grozd pada,
ne žalite najdraži, to je suza pomirenja sa sudbom.
Iz duše to su pozdravi
od Svijeta...

Zanosna robinja sada nisam.
Ne palite mi svijeće sreće više,
sad svjetiljka moje vječne sreće Bog je.
Ne plavite tugom srce,
zalud je sad svaka suza,
mene nema na Svijetu vašem nije mi dom.

u rijeci sam i u moru sam, katkad i u igri leptira...
tiha svjetlost što vam
na srce ko blagoslov utjehe pada.
Ne boli me sada,
postala sam uistinu mlada,
vrtlarica u Edenu Jeruzalemskom.

Oblaci su ovi bijeli, svilene maramice,
moja prozirna ruka uz pomoć vjetra,
pozdrave vam šalje,
iz beskrajne topline vilinskog nebeskog srca vječne ljubavi.

Volim vas, kao što nebo voli svoje osunčane zore i treperenje zvijezda.
Volim vas, kao što suha zemlja voli nebeske hladne kiše.
Volim vas, kao što anđeli vole svoj Svijet unatoč tome što je bolan.
Volim vas ljubavlju neizrecivom, volim vas suzom i osmijehom.
Volim vas i ljubim vjetrom, jer sam kao on...
smirim se, pa poletim da dodirnem tajnim krilima baš svaku dušu,
šaptajući; ღBog te blagoslovioღ...

MOLITVENA RIJEKA NEBESKIH VIZIJA

Lebdjet ću, hoću.
Krila mi daje moj nebeski Svijet.
Oživjeti će ono moje nešto, 
što i ne sluti ovaj zemaljski Svijet.

Dašak jasmina, jorgovana i bagrema nanosi mi vjetrić nebeski.
Suze niz lice teku, u neku divnu rijeku,
gdje ogledam svoje vizije.
Divno li je ljubav biti,
pa ti Nebo bol u tom snu otkupi.

Tamo sam kraj čuvara, kraj svoja dva anđela mala.
I meni su krila izrasla od slavljenja Božjeg imena.
Razriješena vremena i znaka pitanja, spokojna
mi duša bdi, čuva dvije zvijezde, dva anđeoska srca.
I moje majčinsko u blagoslovu kuca.

Moja ljubav mi kaže da smo se morali pronaći.
Nemoguće je izbjeći susret sveti,
Božanski plan, božanska tajna ima svoj smisao.
Gore je vječno sve,
nema veze ako mi tijelo od bola na Zemlji umire,
duša dotiče to molitveno.

Boravište naše u nebeskom je svodu,
kućica od svjetlosti Božje sja,
nema onih noćnih karanfila, nema groba moga.
Živa sam ostala, satkao mi haljinu od ruža Bog.

I što sve vidjeh, kuda sve lebdih sa svoja dva anđela
i onim mojim suđenim, identičnim mojoj molitvi.
Zvijezde su pucketale u krilima, napokon sam bila među živima.

Olakšana, lebdim, ljubav me odnosi u visine,
slavi nebeska obitelj Božje ime!
Smije se lice Božje, šalje nam vječne darove,
plodove sa stabla istine.

Ta rijeka je bisernica, od suza mojih stvorena.
Divna mi je nebeska sudbina.
Ovdje na Zemlji plakat ću, dugo...navikla sam Svijete moj,
i shvatila da ovdje nije moj dom.

I dobro je dok vide mi oči duše najdraže,
moje blago duše kako na Nebu zrcali se.
Ljubav moja oživjeti će, Bog kroji moje sne,
iznenađenja me čekaju kad stave me u smrtnu postelju.

Ruke ne smiju drhtati, moraju ostati u molitvi.
Samo mi trebaju uspavanke duge,
da zaboravim na ove svoje tuge.
I krunica što u mraku sja, da ne zalutam u sred bola.

Uspavanka moja ste vi nebeska obitelji,
i Ti dobri moj Gospode,
Ti koji imaš svoje svete razloge.
Smiluj se službenici svojoj,
dok trpi i ispija kalež gorčine,
ona nikada ne ispušta iz srca svoga Tvoje presveto ime.
JAHVE, KRALJU KRUNE OD LJUBAVI VJEČNE!

Mačuju me Gospode, Ti štiti me,
dok Tvoj sveti plašt ne prekrije me
i udahne život u sebe.
Vodi me križnim putem,
bez da strahujem.

Spava mi se Oče, i plače mi se.
Opet ću noćas vidjeti svoje anđele,
jer te su suze od Tebe.
Hvala plemenito moje,
hvala što u pregorkoj boli sanja ljubav srce moje. 

ღNESUĐENA LJUBAVღ

Zašto mi je hladno ljubavi moja,
i zašto su mi ruže iz ruku ispale
u sred proljeća na plahte bijele ledene!?

Zašto je zima moj anđele,
ako nema ljubavi
na ovome Svijetu veće od moje i tvoje!?

Moja krv vrela kriva je što se budim,
ona ključa jer ti si vatra koja me promrzlu grije.
Ti si lice koje me nasmije i krilima Raja prekrije.

Smiješ se mojoj i tvojoj tuzi,
smišljaš napitke bezbolne.
Kažeš ako padamo, pasti ćemo zajedno niz liticu sna.

Neshvatljivo je to voljeti,
a u istom trenutku gubiti sve osim čežnje i molitve.

Znam toplino mila, uvijek će me pratiti zima.
Ruže će moje prekriti inje.
Srce će moje umrijeti bez tebe.

Otići ćeš, u magli ćeš se od mene skriti.
Znam uvijek ćeš nad mojom dušom bditi,
potajno me uplakanu snom zagrliti.
Takve su nesretne ljubavi,
takvi smo ja i ti.

Puknuti će srce, već treperi od buke. Ko staklo je koje čeka kristalizaciju. Kristal će nebeski postati, dušu će svoju Gospodu predati. Sve zemno prekriti će livade rosne i po koji rumeni cvijet mirisni. Po koja molitva čuti će se, iznad groba letjeti će ptice bijele, ispuniti će vili želje.

POBRINI SE ZA ŽELJU U NUTRINI, DA BI JU GLEDAO U JAVI

"Posveti se želji, i već si na pola puta do cilja. Ostvari je prije u srcu, onda će ona uploviti i u tvoju javu. Ako je to Božja volja na Zemlji ćeš željeno gledati, ne očajavaj Nebo je beskrajno i trajno, tamo je sve što u srcu sja kao molitva ostvareno samo za tebe!. Ne pitaj me kako sam sigurna u to, vjernici su takve prirode." 

VILA LJUBAVI U NOVOM JERUZALEMU

I vidjeh uplakanooka vila, kako sa Neba dolazi grad sveti.
Ukrašen milinom svetom, blagoslovom Božjim.
Anđeo najdivniji sletih joj na grudi, rubac svileni suze joj otkupi.
Vrijeme plakanja prođe, Božji sud dođe kazah joj!

Umjesto suza vidjeh zidine od dragog kamenja, 
sjaj poput kristalnog jaspisa.
I vidjeh ona dvanaest vrata od bisera,
iznad kojih bijahu ispisana imena plemena svetih.
I svaka ta vrata anđela čuvara svoga imaše.
Sav grad sja od zlata i zidine mu se presijavahu
od jaspisa, safira, smaragda, sarda...

Svemogući Bog palicu drži,
hram je grada On i Jaganjac Njegov koji sve obasjava.
U Novom Jeruzalemu noći nema,
jer slava Božja je Sunce onima koji Ga slaviše i vjerovaše Mu.

Izliše se kaleži gnjeva Gospodnjeg iz ruku sedam anđela i poče sud.
Dobri ljudi bijahu sačuvani u Novom Jeruzalemu
i vila zapjevah Ocu svom.
Osmjeh Njegov ju blagoslovio, nju i mnoge spasio.

Tisućgodišnje kraljevstvo bijaše mnogima suđeno, proročanstvo ispunjeno.
Novo Nebo, novi Svijet blagoslova i mira donio je spasenje.
Rijeka ozdravljenja teče od trona Božjeg i Jagančevog,
osvježavajući Kraljevstvo i čineći plodove dvanaest mjeseci u godini.

Nakon tisuću godina Bog grad svoj na Zemlju spusti,
da presudi zlima i njihovom tamnom vođi.
Ne pokajaše se, ali kako bijaše pisano u knjizi Gospodnjoj;
Vladar tame pade, zlo ispari kao da ga nikada i nije bilo.

I Bog obnovi Zemlju, utkao joj novo blagoslovljeno ruho,
gdje je vječno proljeće.
Ljubav je pravu dočekala vila
i svi sveti, Božji ljudi dobili su dokaz svoje vjere.

Bog je oduvijek čuvao sveti grad za njihove neispunjene snove,
ondje je sve stvarno, ispunjeno milinom.
Novi Jeruzalem je utkao u sebe sve njihove želje
i uz njih Božja iznenađenja,
slutim da lebde svi, na krilima svetosti.
PRIJATELJI, čitatelji, Bog vas blagoslovio
i u Novi Jeruzalem sve na svoj tajni dan primio. 

OBUČENA U OSJEĆAJ LJUBAVI

Ljubav mi je sveta obećala satkati haljinu, 
jer platna ne imah kakvog željeh srce moje. 
I rekoh anđelima da me ne utješuju. 
Ne mogu se ja iz ovog tijela bolnog vinuti, blagoslovljeno živjeti. 
I uplakanooka usnu. 
Tad se probudih u leptirovoj haljini,
ne bijaše ona satkana od onih mojih željenih ruža.
Bog je znao da meni treba da se obučem u osjećaj, svetu ljubav.
Sve leptire nebeske On dozva da me bolnu zagrle.
Plešem, mada bolna plešem u čast Božjoj milosti.
Jednom će me ti leptiri odvesti u Raj, vidjet ću željeno, znam." 

LEPTIR SI SRCA, LJUBAVI MOJA

Najsličniji si šarenom leptiru,
koji svojim krilima utješuje moje uplakano srce.
Znaš ti dobro, koliko je cvjetova u molitvi izraslo u njemu,
medna saća ispijaš iz tih rosnih pupoljaka. 
Volim te, voljenjem tvojim usnulim.
Volim te, odsutnošću uma mog i tvog.
Volim te dok te imam tamo negdje gdje ti imaš mene.

Kapljice nesanice struje mi srcem,
Tvoj lik su stvorili anđeli zagrljeni laticama mirisnim.
Ostani u tom lepetu krila ljubavi moja,
Ostani da te osjećam svojim,
po malo se sudbine bojim.

Nestati će osjećaj za ljubav ako izgubim tvoju postojanost.
Ti me ne smiješ iznevjeriti svjetlosti moja,
putniče sa najsjajnijih zvijezda, ostani da volim život.

Ako već moraš poći,
molim te onda i mene uspavaj zadnji put.
Kraj rijeke položi tijelo moje.
Neka me životinje isprate,
ljudima o meni nemoj ni riječ prozboriti, zataji me.
Oni će mi presuditi, reći će da sam kukavica što odlazim.

Oh ljubavi, oni ne znaju koliko ja silno želim svetu ljubav živjeti.
Ne vrijedi ništa bez tebe, Božansko si moje.

Uzmi ruke svoje, ne moje oči ih stavi,
neka po zadnji put osjetim dodir spokojni.
Dodirni mi usne usnama svojim,
da znam za svježi dah i izdah koji me voli.

Ostavi me da te uspavana čekam dugo,
Ostavi me da te bar sanjam baršunasto moje, spokoju nježni.

Vjerujem da ćeš me jednom probuditi,
da ćeš se vratiti,
jer tvoj me je glas uvijek budio kada sam htjela umrijeti.

UMJESTO ZEMALJSKE PORUKE, SA NEBA STIGOH MELODIČNA DUŠA NA DAR

„Jednom davno poželjela sam posebnu poruku
koju ću čitati onda kada mi nedostaje pažnje i hrabrosti.
Htjela sam potvrdu vječne ljubavi, životnu snagu.
Htjela sam tople riječi, pune podrške.
Tako sam čekala i čekala, i nikada ju nisam dočekala.
Onda je svanuo dan kada sam umjesto poruke, dobila melodično pismo...
To pismo putovalo je od prave ljubavi,
sa Neba su počeli teći stihovi i riječi u moje srce,
dosjetio se utjehe Onaj sto iskreno lijeci,
i umjesto jedne poruke dobila sam knjigu nepresušnih riječi
i stihova koje liječe i mene i druge.
Kako je čudesan moj BOG, utješitelja svoga mi šalje u ove suzne dane.!“

POSADI SJEME VJEČNE LJUBAVI ILI IDI

Ako me iskreno voliš, posadi sjeme nade i pusti cvjetne latice da postanu od Boga blagoslovljene. I onda kada niknu, budi poput njih, pun anđeoske ljepote i nježnosti. Ja sam ti takva u nutrini, i ne pristajem na korov, na počupane latice duše. Duša mi je svjetlosni cvijet, ona ima pravo na ljubav i bezbol. Ako to ne umiješ i spreman si da mi čupaš latice na kraju, izvlačeći se na to, da je svaka otrgnuta latica bila sa znakom pitanja; voli me, ne voli me! Onda idi prije svečanog obećanja, ja se radujem i kada sam sama, sa Bogom je moje sve, moje svjetlo ne može da ugasne. Kod mene ti laži ne postoje, ja kada volim, kada šansu nekom dajem onda se bezuvjetno samo njemu posvetim. Nisam ti ja poput mnogih zemaljskih dama , ja sam ti ponajviše sa ljubavi svetom, ponajviše sa Bogom sama . Ne treba meni ljubavi sto, pripadam jednoj dugo čekanoj. Ako ti zemaljsko više od nebeskog znači, ako mi misliš donositi prevare i laži, ne trebaš mi, idi cvjetovima zemaljskim.

Šetala je dugo šumarkom, zagubila su se u toj divljini. On ju za ruku primi i kaže vilo ne brini, ja sam tvoj anđeo! Htjela je frulu, da uglazbi svoje pjesme, on je ubrao maslačak i odsvirao joj najdivniju melodiju, izdišući svoju ljubav prema njoj u stabljiku. Bila je žedna, on joj je iz hladnog zdenca kraj rijeke u latice od ruža vodu usnama prinio, bolnu blagoslovio i trešnje zrele ubrao. Kraj kamene stijene stao Bogu se pomolio, za nju tratinčice ubrao kosu joj crnu ukrasio. U daljini je plovila barka, i bližila se njima, koliko sreće je bilo kada su se dva srca zagrlila. Odvela ih snene u potok miline, još i danas pamte da u toj šumi nikada nema zime. Jer cvijeće ljubavi u vilinskoj kosi, radost i ljubav svima uz tajnu muziku donosi. Sretna je ostala, u ljubavnim krilima vječno zaspala.

~ Emanuel   Emanuela~