NEBESKA ŠAPTAČICA, Ana Emanuela

Znali su svi da si godinama cvjetao u pjesmama, da si izranjao iz dubine moja dva smeđa jezera. Žudila sam za tvojom dobrotom, ljubih te pod zvjezdanim nebom, krasih te mjesečevom krunom. Širih ti lepezu kralju moj, lepezu melodije srca. A onda se razbudih anđele, nigdje tebe, tek u oku suza plavetnila puna. Usamljen glas to je. Htjedoh te razbuditi u boli svojoj...htjedoh da postojiš safiru mili' htjedoh da netko nemirnu me smiri. Na obali sna plačem, suza si i sve si ti uz Boga moja tajna si. Sve moje ipak te živi, budim se i usnim sa dobro jutro i laku noć tebi srećice rajska. Progovori šutnja tvoja u sred srca moga. Ti me bar uvijek nađeš, jer ti si ljubav u meni trajna. Neka te sanjam, miluj me svjetlosnim krilima, ostavi još malo među živima, pa me sakri u te oči plave, u ta rajska mora da me probudi bezbolna zora. Anđele tugo slatka, pjesmo vječna dolaziš ko rosa na ožednjele mi usne. Ne drhte jer te vole, ko polumjeseci sjaje, tebe taje. Leti, čuvaru mili, u snoviđenju mi dođi da na tvojim krilima izjadam ove neobjašnjive dane i noći...