Šetala je dugo šumarkom, zagubila su se u toj divljini. On ju za ruku primi i kaže vilo ne brini, ja sam tvoj anđeo! Htjela je frulu, da uglazbi svoje pjesme, on je ubrao maslačak i odsvirao joj najdivniju melodiju, izdišući svoju ljubav prema njoj u stabljiku. Bila je žedna, on joj je iz hladnog zdenca kraj rijeke u latice od ruža vodu usnama prinio, bolnu blagoslovio i trešnje zrele ubrao. Kraj kamene stijene stao Bogu se pomolio, za nju tratinčice ubrao kosu joj crnu ukrasio. U daljini je plovila barka, i bližila se njima, koliko sreće je bilo kada su se dva srca zagrlila. Odvela ih snene u potok miline, još i danas pamte da u toj šumi nikada nema zime. Jer cvijeće ljubavi u vilinskoj kosi, radost i ljubav svima uz tajnu muziku donosi. Sretna je ostala, u ljubavnim krilima vječno zaspala.
~ Emanuel Emanuela~
~ Emanuel Emanuela~
Nema komentara:
Objavi komentar