Na prostranom ušću neba zaplakah i sklopih drhtave ruke u molitvu.
Lice mi prekri kosa koju je išibao zemaljski vjetar tuge.
U nebeski pehar duh moj isipi Bog i postah svjetleća ljubav neugasiva.
Ne miči mi kosu anđele moj, ne smiješ mi vidjeti krvave suze,
pamti me po osmjehu punom vedrine, pamti mi po liposti ime.
Tijelo je moje napušteno, duh moj skrasio se uz onog kome sam pjevala.
Jahve me bolnu blagoslovio, duh moj uspravio i položio u neopisivu milinu.
Voljela bi da sam ti mogla reći; VOLIM TE, bez da zaplačem.
Voljela bih da sam mogla slaviti život sa tobom.
Voljela bi da sam bila tvoja srećica i blagoslov.
Voljela bi da sam bila rajska, a ne samo bolna i zemaljska.
Voljela bi da sam se zrcalila u tvojim očima,
Skupa da stvaramo dugu, a ne samo tugu ovu.
Zauvijek ćeš biti moje Sunce i Mjesec moj,
Jer sada snove mogu da oživim,
mogu baš sve, na Nebu sve željeno stvarno je.
I ti si ovdje, sa mnom u mom snu živiš.
Vezala sam te za ova novonastala krila, za postojanost ljubavi u meni.
Nema komentara:
Objavi komentar