Cvijeće je upilo suze, sa prozora mog čekanja.
U toj bolnoj rosi bila je moja nutarnja lipota, moja najlipša čežnja...
Samo je ona znala moje tajne snove, i netko samo moj, nečujan, tih...
anđeoskim krilima ukrašen, obasjan ljubavlju moga srca
i mojom vjerom da je tu tik do mene oduvijek,
moja zaštita u bolu i slatkost u ispijanju kaleža gorčine.
U postelji suznoj pretvarali su se biseri i zrcalili se na mojim mirisnim trepavicama.
Osjetila bih kako mi sa kapaka padaju latice natopljene nadom.
Pjesma tajna kucala je u mojim umornim grudima,
činila me živom u sred okova.
Možda je moj Svijet liposti lažov u noći,
možda mi nikada sveti trenutak u javu neće doći,
ali san i ljubav mi ne mogu ukrasti neizustive nepravde i boli.
Svileni jastuk srce mi zazebe,
kao da nema ni mene ni tebe
na svijetu ovome...
Kao da sve moje i tvoje negdje daleko je...
Znam da istina to je, anđeosko moje.
Moje tame svjetlo ostani,
u skrovištu nebeskom moj postani,
dovoljno je i maštati moja ljubavi.
Jer sve prolazi, sve osim iskrene ljubavi,
koja na nebu zrcali se i nikada ne prestaje.
Nečujnim glasom ime mi izusti,
ali nikada golube moj ti suzu ne pusti.
To mogu samo ja u dvorcu nadanja .
Udaram od baršunaste zidove,
od prozore kišne i maglovite.
Samotnica vila snena...
Raj bi na Zemlji htjela.
Nema komentara:
Objavi komentar