Ostadoh blijeda, ožalošćena...
sa znakom pitanja u grudima.
Držim te za ruke,
a znam da ti
nisi tu,
da moje misli Nebu putuju.
Suton se vrti u zjenicama mojim,
ja najdraži tonem u vječni san,
napokon ću vidjeti vječni dan.
Anđeo nebeski uz nas svira,
godi mi i uspavljiva me ta milina.
Jer tvoje srce tuče, ka sebi me vuče.
Mada je iza nas srp smrti,
ja sa slavljenjem ljubavi naše ne prestajem.
Siguro neću ni ako umrem.
Nasljedujem močvare, ne jezera bistra,
nikog nije briga što mi je duša čista.
Puna životnog plamena moram biti,
iako smrt me miriše.
Jesam li joj mirisna saznati ću ljubavi moja.
Starim prerano, tijelo je moje bolno.
Duša je moja mlada, uz tebe bi rada.
Zato i jesi sa mnom, iluzija
u ovom smrtnom planu.
Što piše u knjizi života;
jeli sutra 31. ili stota?
Da li da slavim, ili da drugi slave
što nema više moje pjesme, moga krika i vječne rane?
Sa Sunca padaju zvijezde, čudno...
vidim da sve je drugačije na Svijetu ovome.
Izbija korijene skriveno u meni,
pupaju stabla mirisnih ruža,
kaže netko moj da te ruže oduvijek u
meni cvatu i dozivaju tajnu nebesku.
Tiho se igram, sa svjetlom u uglu kojeg
ustvari prekriva tama.
Mogu pogledom učiniti da to crnilo zasja.
Misleći na tebe mogu svašta.
Mogu čak vidjeti vjetar,
ima i on ruke i oči i
usta staklenasto*pjenasta.
U meni tonu njegovi poljupci od tebe,
valjda me tješi u smrtnoj odluci.
A meni je nekako svejedno.
Vidjela sam mnogo i ljubavi i bola.
Moje ništa nije bilo,
sve je to tuđe, svjetovno.
Ja trebam Raj ljubavi moja,
dva goluba bijela da me iz bola podignu,
samo to za rođendan moj.
Željela bi da mi riječi postanu tanane,
da se smiri duh moj,
u Jahvine ruke da padne.
Da me sačuva za dane vječnog proljeća.
Da me probudi u proljetnoj haljini,
ne u ovoj ubogoj, nikakvoj.
Crnina na meni, sva sam kao u sjeni,
ah toliko radosti darovah u žalosti zalud.
Vlažni su zidovi ljubavi moja,
moje suze izdajice patnje penju se u Nebo,
ma nisam kukavica, neki bi već davno
na mome mjestu odustali od udaha života.
Pitam se samo tko će prvi pronaći te suze,
život ili smrt...
Do kada ću ja čekati,
jesam li uopće rođena...
jesam li živa...
Umišljam li ljubav i bol.
Tko sam ja Gospode u svemu ovom...
Pričam sama sa sobom.
Ma nitko mene ne čuje.
Ni dan ni noć.
Niti će itko doć.
Sve je to bol i ljubav
ova koja mi venama kola.
Sve je to pjesnička duša,
što nutrinu svoju sluša.
Ti Gospode znaš sve,
čini što volja Tvoja je.
Nek pjesma Svijetom putuje.
Možda netko zaplače,
netko ko ranio me je,
prije 31 godinu.
Možda i bez da pjesmu pročita,
možda se i zlo zapita
što je to dobroti učinilo.
I zašto.
Možda se pokaje...
od moje patnje odustane.
Oh Gospode opomeni te tuge da
me iz svjetla ne bude.
Nema komentara:
Objavi komentar