Svakodnevne su moje boli, ali zamislim se i odem u molitvene snove koji su mi zbilja duše... i lakše je zaista je lakše kada mislim svete misli... kada mi se milosno Raj nastani u nutrini i Duh Sveti šapuće NE BRINI, Isus brine! Tad sam presvučena iz crnih hlača u ozdraviteljsku haljinu, tad su mi oči blagoslovjene pogledima Spasitelja i sjaje poput krijesnica nade. I kroz taj duhovni prozor gledam i upijam Božije miline, njegovo stvaralaštvo brda, rijeke, more i planine, cvjetove uskrsle, jelena i srnu male bambije... i dozivam ih sebi da se nauživa moja bolest oslobođenja! Tamo plivam, izranjam školjke i srca od kamena, pa plešem, pa planinarim, kampiram, sve to ja dušom živim! U parkovima se sa dječicom igram, hodimo u svetišta, anđeo mi čuda navješta! U molitvama srca se zaista može uputiti u uslišanje i nauživati se pojave Božje i svih njegovih darova. Moja invalidnost tijela nije mi zabranila vjerovati u sve novo... Uskrsnuće dođe bol tijela prođe, bitno nam je sačuvati ljubav, mir i vjeru duše, predajući se Božjoj volji. Sve sveto je uz naš križ, blagoslovljeni smo mi maleni hodočasnici nebeske nade. ✨️🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 9.07.2025.
Nema komentara:
Objavi komentar