Kada je bol najveća, nastaju u ranama najlipši raspjevani biseri duše, izranja ih Gospodin koji hoda po vodi. U školjke nebeske stavlja suze kao blago za sebe. Znam nije mi zalud bol stalna, kao i ovog mog tijela mana. Znam nisam zalud potonula tijelom, duša se je ka Nebu uzdigla, od muke vjerom odvojila. I čekam u nadi novo nebesko tijelo, da mi duša zacijeli u njemu. Da Bog kaže sve je u redu. Jesam istina je, umorna sam od patnje, dobri će po dobru da me pamte... žeđam biti onakva kakva sam u duši i srcu. Sva nova. I dobro je žrtvovati ovo propadno tijelo... muka će njegova mnogima pomoći. Zasjat će milost Boga Živoga, hlače od trnja preobraziti će mi u haljinicu od ruža. Amen.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 7.12.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar