Žestoko u mene uroni noć,
jato crnih ptica, grabljivica.
Kljuckale su moje tijelo,
kao da život ne osjećam,
kao da sam umrla.
Suza nisam imala,
čak ni krik od bola.
Pogledi mi postadoše odsutni...
i glas moj postadoh njem.
U ljupku tajnu vjere,
skloni se duša moja.
Slatki umor i besvijest spasi mi dušu.
Svjetlost me odjenula
u onu vilu ljubavi za koju se molih.
Molitva je ruho skrojila,
u osami smrtne ure.
Nasljednica sam ružinih dvora napokon.
Iz zdenca svetog vodu
u grlo točim, od boli ozdravljam.
Iz oka zemaljskog
srebreni grozd pada,
ne žalite najdraži, to je suza pomirenja sa sudbom.
Iz duše to su pozdravi
od Svijeta...
Zanosna robinja sada nisam.
Ne palite mi svijeće sreće više,
sad svjetiljka moje vječne sreće Bog je.
Ne plavite tugom srce,
zalud je sad svaka suza,
mene nema na Svijetu vašem nije mi dom.
u rijeci sam i u moru sam, katkad i u igri leptira...
tiha svjetlost što vam
na srce ko blagoslov utjehe pada.
Ne boli me sada,
postala sam uistinu mlada,
vrtlarica u Edenu Jeruzalemskom.
Oblaci su ovi bijeli, svilene maramice,
moja prozirna ruka uz pomoć vjetra,
pozdrave vam šalje,
iz beskrajne topline vilinskog nebeskog srca vječne ljubavi.
Volim vas, kao što nebo voli svoje osunčane zore i treperenje zvijezda.
Volim vas, kao što suha zemlja voli nebeske hladne kiše.
Volim vas, kao što anđeli vole svoj Svijet unatoč tome što je bolan.
Volim vas ljubavlju neizrecivom, volim vas suzom i osmijehom.
Volim vas i ljubim vjetrom, jer sam kao on...
smirim se, pa poletim da dodirnem tajnim krilima baš svaku dušu,
šaptajući; ღBog te blagoslovioღ...
Nema komentara:
Objavi komentar